Apoteoza ljubavi...
Apoteoza je uzdizanje čovjeka među božanstva [apoteoza rimskih careva]
Raskošna i svečana završna skupna slika kazališne ili slične izvedbe, u kojoj se rezimira sve što je prikazano, te proslavlja znameniti događaj.
Veličanje, uzdizanje, čin obožavanja
Na uglu naše ulice stoji velika kuća,
kroz zavjesu kiše svjetlucaju okna,
putevi ka tajanstvenim snovima,
putevi ka skrivenim čudima.
Tišina odnosi suton, noć uranja u zbilju.
Na obzoru oblaci kriju mjesečev dolazak,
a spokojstvo beskraja se šulja
ulicama opustjelog grada.
U obećanju vremena titra uspomena,
naše godine dišu simfonijom ruža.
Iz brazde sjećanja me gledaju
odživljeni nemiri.
Zakletva tihuje na usnama,
dok nas smrt ne rastavi,
plamen ognja vječnosti
piše pjesmu o ljubavi.
Osluškujem strune misaone gitare,
glazba pristiže iz prohujalih ljeta,
krv se još uvijek slijeva
zaliscima želja.
Kroz poeziju kiše čujem san,
vidim privid stoljetnog svjećnjaka,
jučerašnjicu pretočenu u trenutak,
u iskričave tajne staklenih plamićaka.
Koliko je života dogorjelo u njoj?
Koliko smrti je preživjela?
Koliko ljubavi se skriva u njenim odajama?
Kuća na uglu naše ulice šuti.
Odgovori se kriju u igri misaonog i emotivnog uma,
u apoteozi završnog čina na sceni ovog sutona,
u uzdizanju čovjeka na panteon sadašnjice,
u veličanju osjećanja osjećaja ljubav.
Dijana Jelčić, zajednička zbirka poezije "Stihom ispisujem dušu" Zagreb, 2014.
|
