U sjenci jutra...
U sjenci jutra oslikan san, ozrcaljena poezija odrastanja.
Pričali su mi o prozi mog rođenja, a ja sanjah plave daljine. Tražeći ljubav među zvijezdama i ljepotu među oblacima, nespremna za život, doživjeh prvu ljubav. Darovao mi je osamnaest crvenih ruža, zagrljajem želio pojačati sjaj sunca, ubrzati okretaje zemlje... A onda je vjetar odsvirao requiem, ugasio zadnji lumin na otaru želja. U hiru nutrine izgarahu stare pjesme. Osjetih prolaznost zaljubljenosti, a mislili smo, to je ljubav.
Iz utrobe oceana suklja jecaj kaosa, vrisak vječnosti.
U zavjetrini vjerovanja izdaja, poludjela lađa, progonjeno rebro, bjeg iz ropstva.
Na Sinaju bljesak Anđela vatre zasljepljuje, iz bljeska izranjaju
u kamenu uklesane zapovjedi. Na zaslonu svjesti zlatno Tele,
u pohlepi zataja svetosti.
Nebo moru krade modrinu, na horizontu iza otoka,
dan oplakuje izgubljeno srce.
Kaznom bogova progonjena,
Eho sretnih uzdaha se gubi u vapaju prevarene ljepote.
Pred zidom plača plutajuća Arka,
nad pučinom oceana bog vjetra budi novu zoru.
Nestaje sljepilo noći, u sjenci jutra svjetlost
oslikava konture mladog dana.
Očiju uperenih u nebo vidim davno odsanjani san.
U tvojim rukama ruža boje svitanja,
u tvom pogledu sjaj ljubičastog horizonta.
Kao znamen sjedinjenja vječnosti i trenutka
ljubav je sišla s neba.
I ostala!
Dijana Jelčić
|
