In memoriam... mojoj mami...
Vesna Starčević- Smiljanić.. 28. 11. 1924... 08. 05. 2019...
Studij glume upisala je 1950., u prvoj generaciji polaznika Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu. Tijekom čitave karijere bila je angažirana u Dramskom kazalištu Gavella, a nekoliko godina radila je i kao profesorica scenskog govora na ADU, gdje ju je, kao svoju asistenticu, doveo njezin omiljeni profesor, dr. Branko Gavella. Imala je uzbudljivi životni i profesionalni put te živjela je punim umjetničkim životom.
Kako ističu iz Gavelle, Vesna Starčević Smiljanić svojom je glumačkom osobnošću od 1955. do 1991. činila neizostavni dio toga kazališta igrajući i u nekima od nezaobilaznih naslova u njegovoj povijesti.
Da je Talija znala
Polutama razbijena zrakom sunca koja pada na otvorene ladice stola iz neke od garderoba nekog od kazališta. Na stolu paleta boja koje skrivaju ili naglašavaju sve impresije prošlih godina. U pepeljari zapaljena cigareta, a pored vaza sa ogromnim buketom ruža. U ogledalu se vidi dim i profil žene koja sjedi u rasklimanoj fotelji. Može joj biti trideset, pedeset ili sedamdeset godina. Na njoj neuredno ispeglana izbljedjela haljina sa znakom Chanelove elegancije. Kosa podignuta na zatiljku ističe ljepotu danas umornog lica. Cipele s visokim potpeticama u istom tonu boje umirućeg sunca, kao i haljina. U ruci kristalna čaša, na stolu otvorena boca šampanjca.
Prisjećala se početka i glasa starog profesora, koji je prilično bučno ušao u njenu garderobu:
" Znaš kaj mala. Razmišljal sam o sljedećoj premijeri koju ćemo raditi. Odlučil sam se za Anouilh- ovu Antigonu. Ti ćeš biti moja nova Antigona."
Premjera je bila uspjeh. Stajala je na rampi novog života i karijere. Talija u njoj se smješila srećom. Buket ruža boje zalazećeg sunca i ceduljica sa znakom pitanja ju je čekao u garderobi. Njena boginja je slavila s njom. Otvorila joj je ponovo vrata sreće i ona u tom trenu prekorači rampu prošlosti, izađe iz mraka obasjana svjetlom slave. To stanje nije dugo trajalo. Strahovi zatomljeni u srcu koje je žalilo ljubav i sanjalo zemlju iz koje pisma više ne dolaze pređoše ponovo u demone prošlosti.
.
Ne shvaćajući sevdah među minaretima,
miris alkohola u zadimljenim krčmama,
bol rađanja... pobjegla je
Tražeći ljubav među bogovima s Olimpa,
opterećena akcentom baš- čaršije
učila je Homerov jezik,
savladavala heksametre
pokušavala zaboraviti gorčinu rastanka s prošlošću...
Ali strah i nesigurnost je nosila u sebi.
Ako zakaže talenat,
Jedini kapital koji je imala?
Ako manjak od pet centimetara
bude presudan?
Živjela je u vremenu kada su dobre vile spavale
i bila osuđena na traženje sebe same
i stala na daske koje život znače.
Izbačena u ralje srcoždera
izgubila je zvijezdu vodilju
i karakteri koje je
i grala i poklanjala
Izmješali su se...
Prelijepa za bogalja, premlada za dadilju, premalena za Lauru...
Ali sjaj u očima i osmijeh... Sreće zlatne, srebrne, sreće...
Krikom prevarene majke ledila je srca u tami gledališta,
A ja, naučila sam se smijati u njenoj blizini...
Dijana Jelčić... zbirka Odakle dolazi ljepota, Zagreb, 1987.
@mecabg kaže... slične smo... evo usporedbe... usporedbe...
|
