Izmišljaji...
Promatram sliku Andrea Montgena... ples Muza pred Apolonovim hramom... osjećam ples darovateljica nadahnuća mjenja ritam srca...
Zaustavljena u okovima bitnosti svijest se pokušava izboriti za pravednost osjećajnosti... poziva misao u hazardersku igru sa osjećanjima... događa se rat svjetova... nečujni mislioc i uzdhtala misao na bojišnici protiv memorije srca... dva bitka u sukobu za moć... svrsishodnost i žudnja... činjenićnost i čežnja... postojanost i znatiželja... vrtlog nutarnjeg vretena... međupolarnost sigurnosti i htijenja... dijalog uma i srca... iza zarcala svijesti zatitra Nikin stijeg sa mišlju davno ispisanom u filozofskoj enciklopediji...
"Kad ljubav hoće govoriti, razum mora šutjeti."
Baruch De Spinoza
Kada uspijemo premosti jaz među mislima i osjećanjima uranjamo u svijet zrcalnih neurona... tu nam se smiješi sve odživljeno, zapamćeno vrednovano... sretna sam što postoji ta galerija pamćenja i što svaki puta, potaknuta ljepotom tuđeg izričaja uranjam u koridore sjećanja...
Sjetih se Madrida i trenutka kada smo u Pradu stajali pred Velazquezovom slikom "Las Meninas" i doživjeli sliku u slici i sve to vidjeli u ogledalu koje je obrazovani kustos muzeja vješto postavio ispred djela. Na taj način je probudio u nama iluziju beskonačnosti.
Zrcaljenje stvarnosti... iluzija našeg uma... carstvo cesarice literature... umijeće umijeća... vječno pitanje... je li ovaj svijet tek imaginacija naše svijesti...događa li se ljepota uistinu u oku promatrača?
U Dalievoj slici se ogleda upravo to... naša stvarnost u svemiru... trag našeg postojanja u vječnosti... otisci našeg trajanja tamo dok mi ovdje tragamo za istinom... poezijom se izriče ono neizgovorljivo i nedokazljivo...
Prisjetih se i Shakespearea... u njegovm "Hamletu" se na pozornici događa predstava u predstavi. Na pozornici u samoj radnji tragedije se događa trovanje kralja i gledaoc tek svjesnom spoznajom doživljava ubistvo koje je samo izmišljaj u Shakespearovom izmišljaju tragedije.
Beskonačnost i vječnost se mogu doživjeti misaonim ulaženjem u izmišljaj pjesme u pjesmi... u koju bi mogli smjestiti još jedan i još jedan i još jedan izmišljaj...
Dozvolimo li si ulazak u svijet umjetnika u sva njegova lica...u boje u bojama... u tonove u tonovima... u dubine nepoznatog a bliskog ušli smo u labirint osobne spoznaje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti...
Stih na današnji dan preminulog pjesnika Antuna, Branka Šimića to potvruje... slikari, skulptori, pisci, pjesnici su "čuđenje u svijetu"... divno je što postoje i što nas oplemenjuju svojim uradcima...
Dijana Jelčić
|
