Oluja ruža...
hvala Ingeborg Bachmann...
POSLIJE OVOG POTOPA
Poslije ovog potopa
voljela bih da se još jedanput
spasi golubica
i niko osim golubice
Bila bih se utopila u tom moru!
da ona poletjela nije,
da nije u posljednjem trenutku
donijela list.
Sutra načinjemo mjesec ruža. Oluja ruža, metafora kojom obilježih vrijeme tugovanja. Oplakivah ljubav, oplakivah sebe bjegunicu iz doline suza. Ljubovah sa noćnim pustolovom, stihovima lutah nebeskim daljinama i oceanskim dubinama. Nisam osjećala uzaludnost traganja, nisam uspjevala metaforiku sanjane poetike pretočiti u svakodnevicu. Zbilja je bila okrutna... ili mi se tada to samo činilo?...
Gomilale su se pjesme prepune iracionalnih žudnji, iluzije paralelnih svijetova u kojima se družih sa božanstvima iz legendi. Nesvjesno sam konkretizirala otuđenost od same sebe, živjela život boginje lova... Diana i Aktaion... herojski zanosi jedne mladosti... praskozorja na trgu cvijeća... susreti na trgu ptica... sužanjstvo u okovima sjećanja i krletki užasne tišine...
A onda otkrih poeziju Ingeborg Bachmann. Bio je mjesec maj. Naslov njene zbirke „U oluji ruža“ i njene pjesme... Isplov i Poslije ovog potopa... ostaviše neizbrisiv trag u duši. Brod, napuštanje obale i odlazak iz domovine, to sam bila ja u tom vremenu. Ingeborg je poetizirala ideju protočnosti vremena koje treba slijediti, treba se micati, važno je pomaknuti se s mjesta, kretati se...
Rađali su se i umirali dani... bez pomaka vremena... živjeh vrijeme potopa osjećanja.
Na ozoru jednog jutrenja let gugutke. Osjetih utjelovljenje slobode. Kao u legendi, objavaja spasenja. Trenutak povratka mene meni. Začuh zvona... poziv na zornicu. Na stolu su ležali ispisani papiri...
Odakle dolazi ljepota?... zapitah se zadnji puta... udahnuh miris tek nazirućih pupoljaka majskih ruža... Na već požutjelom papiru zapisah zadnji stih...
„zavoli dan u kojem se budiš... zavoli misli i sjećanja... dozvoli srcu da diše...“
Oprostih se od tugovanja, Dianu i Aktaiona vratih u legendu... i zakoračih slobodna u mjesec ruža... osjetih izvorište ljepote u srcu... mjesec dana kasnije izdadoh svoju nutrinu... objavih zbirku pjesama „Odakle dolazi ljepota“... i krenuh u naše naglo ljeto...
Na horizontu sjaji vječnost… svitanje otrgnuto iz beskraja i utkano u igru pijeska i pjene, nestajanje i nastajanje, u kaos iz kojeg se rađaju zvijezde…
Oćutih prapočetak... iz ljubavi za ljubav smo rođeni…
Dijana Jelčić
|
