Moć rastopljenog vremena... iliti postoji vrijeme za sve...
U sjenama neizgovorenih riječi naslutih umiranje straha.
Okamenjena osjećanja stajahu na obzoru sunoćavanja,
nad pustinjom vremena se užgano zlato pretakalo u kobalt noći,
a slavoluk mjesečine slijevao u san.
Proplamsala je Venera, Mars je uzdigao mač,
razrezao čvor zle sudbine.
Daleko zvono trga tišinu, zatitrale su strune nebeske gitare,
riffovi se rasuše užitkom vjerovanja.
U zemlji jecaja sveta školjka izrodi miljenicu i darova nam ljubav,
da sačuva sjeme početka, da proklija Nikin cvijet .
Bjelinom jutrenja titra poetika istine,
jeka vjetra iz razvalina prošlosti objavluje oprost grijeha.
Osjetih moć rastopljenog vremena, u kaležu sna uzburkanost krvi,
nad žrtvenikom prohujale noći bijeli dim.
Na vatri svitanja zapalih baklju.
Nosim je u mladi dan.
Dijana Jelčić
|
