Iz bljeska sutona...
Volim carpaccio sutone, obgrlio me val neizrecivih i neopisivih osjećanja… let ptica pretočen u sjaj nutarnje svjetlost zaokružuje polje snovitih iluzija…
slijevaju se prividi postojanih karijatida i pridržavaju svodovlje svijesti… oslijepljena ljepotom zaboravljam sve prohujale sumnjičavosti… brišem tragove daljine… uranjam u riječnik novih iskušenja… lutam zamišljenim rečenicama… pružam ruku i osjećam dodir tvoje… milinu kojom ispisujem siluetu nutarnjih uzbuđenja…
Ova nemirna blizina je otrgnuta iz prostranstava nebeskih stepa… donešena iz razvalina vremenskih obrisa… utkana u staze razgranate stvarnosti…
ova nježna bliskost je suza neisplakanih tuga, radosnih uzdaha i sretnih osmijeha… suza odbjela iz leleka sužnjevanja u okovima svsishodnog trajanja u pustinji osjećaja…
ova lakoća nastajanja je otrgnuće iz džungle velegrada i potonuće u laguni snovitih oceana…
Jesmo li svijesni slobode ptica koje slijedimo i širine proplanaka na kojima brojimo zvijezde?...
Osluškujem zov planinskih potoka i otpijam kapi svježine iz kaleža vječnosti… koračamo liticom osjećanja… osvajamo prostornost osjećaja… pohodimo svjedočanstva ljubavi zatomljena u šumi neprohodnoj za osrednjost čulnih izazova… lutamo obroncima modrih daljina svijesni apsurdnosti pokušaja da dohvatimo Mjesec... da s njega otrgnemo kamen u kojem se krije dah sretne budnosti… i začudnost svevremena…
iz bljeska carpaccio sutona odvajamo spokoj i mirni odlazimo misaonim stazama do hramova čije slike nosimo u sjećanjima… plešemo ponoćni tango na žrtveniku istine… a ljubav nas odnosi u nježne nemire… u bezriječje nastajuće ljepote...
Dijana Jelčić
|
