Grad sunca...
Poezija pruža otpor svijetu gdje svaka druga vrsta otpora bezizgledna. Pjesma ne mora održati obećanje, dato u momentu slabosti ili straha, dato u obliku osude, vapaja tuge, izraza sreće, ali ona postoji i postaje svjedokom naših unutarnjih refleksija.
Sakrivena u svjesti poete, ona je njegova snaga, njegova volja, želja, ponekad neostvareni san.
Moj san o stvaranju grada sunca u ovom čudesnom univerzumu se jutros, čitajući vaše komentare, počeo ostvarivati. Odgovaram vam starom pjesmom.
Pod sunčanikom izgara dan.
Pepeljasta svjetlost razotkriva tajnu prolaznosti.
Nad humkom dana pjesma Hoefora
i siluete Eumenida.
Pod kupolom ljepote kaleidoskopska igra
misli i osjećanja, dana i noći, Sunca i mjesečine,
godišnjih doba,
žrtvonoša,
pravednika
i trenutaka.
U gradu sunca, u sjaju sedam prstenova,
na sceni teatara vremena gala predstava.
Premijera.
Reprize neće biti.
Nad nama nebo prepuno legendi,
sazviježđima ispisani mitovi,
utjelovljena božanstava.
U nama božja iskra,
bitak svjetlosti,
srž dobrote.
Vječnost zaziva radoznalost,
čežnju za otkrivanjem tajni,
vjerovanje u starenje duša
i njihove seobe.
Ljubav, svećenica sunca,
nerazotkrivena misterija,
nedodirljiva, neuništiva,
promjenjiva,
vjekuje u pričama, snovima,
u tugama i žudnjama.
Razotkriva se sjajem zjenica
u vidokružju, u drhtaju srca,
u sutonu i jutrenju,
kaplje s neba, izranja iz mora,
svjetluca u pjesku,
titra u zraku,
u nama.
Dijana Jelčić... zbirka Nestvarno stvarni...
|
