Obećanje...
Obećah si... obećanje pretočih u zaborav… u nesjećanja…
željela sam izbrisati tragove pradavnih tuga…
ali srce pamti boli… zatvara ih u predklijetku snova… oslobađa u besanim noćima.
Vjerovala sam kako ih mogu zalediti, ali sunce otapa led…
ispijah pelin uspomena i smirivah grčeve nutrine… liječih se od zabluda… uranjah u osjećanje straha…
Obećah si odsutnost iz kruga ljubavi…
željela sam zaboraviti ljubav… a ona je kao bijela Luna slijetala u razvaline vremena, iskrila traćak nezaborava…
želju za rasprsnućem atoma i oslobađanjem energije promjena…
lucidni san me osvijestio… trgao iluzije… krhotine davnih slika slagao u mozaik trenutka…
tu u bitku prostorne vremenitosti pronađoh bitak sebstva… jezgru utkanu u tkivo samoosjetilnosti…
spoznah, nedostajah si u trenucima izgnanstva iz srži postojanja…
bila sam omotana velom sumnje i nigdje stvarna…
Prsnuće se dogodilo iznenada… bijela Luna se utjelovila u ljubav…
osjetih umiranje i rađanje zvijezda na nutarnjem nebu…
Zavoljeh besane noći našeg naglog ljeta, zavoljeh tvoj smijeh i tvoj glas i tvoje šaputanje... mješalo se s bijelom svjetlosti mjesečeva sjaja… sa šumovima mora i mirisom pjeska, zavoljeh te na onom željenom komadiću slobode, tamo gdje iznenada osjetih da smijem doista biti samo ja jer ti si bio samo ti…
Bilo je kao u snu...
Dijana Jelčić
|
