Deus ludens...
U knjizi „Skriveni Bog“ Vladimir Paar i Ivan Golub pišu: „Ako je igra dakle djelatnost koja je neslužna i koja pruža zadovoljstvo, onda se za Božje djelo stvaranja svijeta može reći da nosi obilježja igre, a za Boga da se igra, da je igrač – Deus ludens.
“ Sve dalje što se dogodilo nakon iskonskog grijeha, kažu autori lucidno, „poremećaj je u igrivosti svijeta.
Ubi dušu gravitacije... nietzscheanskim imperativom naučih letjeti... barem u snovima...
Sanjam letenje, lebdim iznad sebe same, odvajam od stvarnosti.
Sjetih se misli Luciana De Crescenza
“Svi smo mi anđeli s jednim krilom. Možemo letjeti samo ako jedni druge zagrlimo.”
Neka bude zagrljaj bez početka i kraja.
To smo mi... ti i ja... on i ona... oni i mi... svi, naša nedjeljivost od kozma.
Kroz prizmu nutrine vidim prelamanje bijele svjetlosti u dugin spektar. Poezija ruža obznanjuje život. U laticama privida tragovi neznanja, koridori uzaludnog tumaranja oceanskim dubinama.
Utopija živi u svakoj školjki otvorenoj na žalu stvarnosti.
Biografija ljubavi ispisana u sedefu. Čudesna vizija njenog izrona iz ničega u ovo ovdje i ovo sada.
U kozmos uma.
Osmišljavam nutarnju kozmogoniju. Spoznajem, podsvjest nije đavolje čudovište nego lumin istine. Oslobađam zatomljene osjećaje. Ne dozvoljavam mislima da zalede sjećanja.
Doživljavam sukob svjetova, rat zvijezda na nutarnjem nebu. Ideje se gase i pale... prividi se pretaču u životnost...
Ćutim svježinu novog svitanja... na horizontu svjesti Sunce... osjećam slijevanje misli u osjetilnost tijela...
Ti i ja u spiralnoj dinamici univerzuma... u vrtlogu prostor- vremena... u poetici zbilje...
lagani smo, zagrljeni letimo, vidimo sebe pod sobom, to se Bog kroz nas igra s nama.
U ovim trenucima nametnute nam samoće i nekretanja, igrajući se letenja, utjelovljujemo poeziju uspomena.
Dijana Jelčić
|
