Nedohvatnost...
Bio je san, mali predah, kratka smrt,
odmor za umorno srce,
anđeo vatre i utroba velike ribe,
a onda budnost.
Bojala sam se, pričinjalo mi se,
sama sebi kradem sreću.
Šapnuh, opusti se, zavoli dan u kojem se budiš,
zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše.
Snovi su tek odrazi dugih sjena,
bezimena osjećanja otrgnuta iz podsvjesti, opijum za nesretne.
Tko sam ja u snu?
Silueta bez vida, gluha kontura nutrine ?
Tko si ti u snu?
Nestvarna vizija slijepog oka,
bezmirisan obris, praznina iza okna tišine,
nedohvatan s one strane suhozida.
Vani je zavijao vjetar, orkan juga kovitlao nebo.
Iza otoka vidjeh porod sunca. Osjetih disanje srca.
Nedohvatnost je obmana samoće,
budnost je pozlatila svijet,
vidjeh vrijeme i tebe izvan vremena.
Bio je to dobar dan, dan ritma srca.
Donio je miris ambre,
tebe dolutalog iz utrobe velike ribe,
tebe kao sjećanje i zbilju,
kao ikonu iscrtanu u mom irisu.
Dijana Jelčić
|
