Odakle dolazi ljepota...
Pogled se širio… razlijevao se lazur… pretakao u puninu doživljaja… u pitanje... odakle dolazi ljepota...
tiho i elegantno, kao crna pantera spušta se noć... teške od zvijezda vise ruke neba nad prozorom... budi se tišina… sjetih se davno napisane zbirke i minijatura ispisanih kao anatomija tuge...
San je bio prepun urlika… vrištale su sjene u paklenom kotlu gorućeg sunca… pružala sam ruke u oganj… željela spriječiti spaljivanje ružnih uspomena… zadržati ih kao spomen vremenu u kojem osjetih svoju ranjivost… podsvjest je nemilosrdna… guta sjećanja… oćutih sukob sjećanja i zaborava… rat svjetova na bojišnici Jungove teorije… sanjala sam san u snu… arhetip… kolektivna nemoć je bjesnila u neprostoru tog začudnog pomaka vremena… iz vatre su izranjale slike… izdizale se u bezprostornost tmine i nestajale…
ipak ostale su sjećanjima, tim mostovima pod kojima se budim...
Noćas je vjetar
odsvirao requiem,
ugasio zadnji lumin
na oltaru želja...
Velika srebrna lopta
u mreži čuvarice snova
zapali krijesnice,
razbi tamu zaborava.
Misli su preglasne
za tišinu koju želim,
na ognjištu uspomena
dogorjeva zadnji panj.
Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu
na srebrnom sagu mjesečine
zaplesasmo naš prvi tango.
Tvoje usne dio mene
ruke u klupu neznanja
zapletoše stvarnost u vir snova...
Na terasu preko usnulog cijeća
u svom ljubičastom ogrtaču
se uspinje zora,
zatvara snove u sunčanu kutiju
prosipa svježinu na umor naših zagrljaja.
Dijana Jelčić- Starčević… “Odakle dolazi ljepota” Zagreb, 1987.
|
