Vjerujem...
Probranica…
Stručak vjetra u Dijaninom gaju,
zlatna grana u svetoj šumi,
pobjeda duše drveta,
četvrta probranica objavljuje
početak zlatnog doba.
Između onda i sada se
razbuktalo nebo,
u dušama prohujale
mnoge metafizičke oluje.
Izazovom irisa
izranjaju tisuće vizije,
bez prostora i vremena
se slijevaju u snovite obzore.
U vlatima trave je zadrhtalo vrijeme,
iz prizme razlomljenih osjećanja
izranjaš ti,
posljednji u slijedu privida
prvi u zrcalu zbilje.
Tvoje oči, oltar snovida,
od sjaja tvog pogleda,
zastidio se Mjesec,
sakrio lice u ovitak lazure,
zvjezda je padom dotakla tišinu,
rodila se ljubav.
Dijana Jelčić
Život u vremenu korone, vrijeme dočitavanja antologije gnoze i razmišljanja o svjetskoj revoluciji duše u gnozi vremena. Postajem gnostičar, vjerujem u djetešce rođeno u štalici. Tražim ga u sebi, vraćam se u kolijevku gdje je smjeh i plač bio slobodan i sretan.
Prepoznajem Dianu u vjetru početka, Apollona, njenog brata blizanca u vječnom svjetlu života i tražim Baccusa u snovima. Prolazim kroz Jonsku i Eleatsku školu života, i tako suprotnosti u sebi kristaliziram u promjenu istinskog doživljaja. Mijena sama, energija koju mislima pretvaram u osjećaj, postaje stvarnost.
Želim se spustiti u pakao da bih zaista osjetila vatru, stvarnog života. Možda se stvarno potrebno vratiti u vrijeme mistike i kažnjavanja tijela pa tamo osjetiti moć dodira.
Naučila sam, događanje nije materija, događanje je život, moje postojanje u estetskoj gnozi vremena. Ujedinjujem u sebi mitove. Pozivam bogove blizance Sola i Lunu i slavim alkemijsko vjenčanje Helija i Selene, alegorije ljudskih inteligencija.
Osjetiti boga u sebi isključuje njegovo transcendentno postojanje u vjerovanju u njega i tako, izgubivši svoje mistično značenje, On za mene postaje moj trenutak spoznaje i prelazi u mogućnost istinskog odabira.
Gdje mogu bivstvovati ako ne u ovom svijetu?
Vjerovanje u ljubav je moja religija.
Postajem moderni Ikarus, savladavam moć gravitacije, učim letjeti vremenom i vraćam se na početak, u pustinju iz koje se uzdigao prvi čovjek i krenuo u život. Još jednom odživljavam samoću, ali ovaj puta ne kao bijeg iz svijeta, nego kao svjesno sudjelovanje u njemu, u svim njegovim mjenama.
Dijana Jelčić
srednja fotografija u kolažu... Ivica Kis
|
