Pjesme, čuvarice tuge...
Postojala sam, bila sam tragač za srećom izvan očekivanja, izvan mene same, u carstvu nečeg bezimenog. Pisala sam pjesme, bile su čuvarice tuge.
Akordi tuge nas zaglušuju,
krik umiruće ljubavi, vrisak boli u srcima
jer smo joj rastrgali odoru,
na prsima njenim gnječili cvjetove,
palili vatru grijeha,
a oči njene su praštale,
oči, dva jezera nebom obojena,
srebrom mjesečine osjenjena,
praštaju još uvijek.
Tek kada otopimo lednicu nesvjesnoga spoznamo razloge tuge, kada sami sebi priznamo počinjene grijehe i oprostimo ih sebi tada cijenimo molbe i poštujemo molitve drugih.
Zalutala u tmini strahova,
vidjeh tamo daleko iza oblaka,
svijetlost okrunjenu nedosanjanim snovima.
Vjetar je pjevao o ljudskim čežnjama,
zvijezde šutile o snovima,
kišile su neisplakane suze.
Velika srebrna lopta zapletena
u mreži čuvarice tuge zapali krijesnice,
razbi tminu zaborava.
U pamćenju posložena sjećanja,
jučer zgusnuto u titraj srca,
u želju za otkrivanjem
tajni mjesečevih
mjena.
U lazuri noći, u vihoru daljine lahor blizine.
Probuđena milovanjem svijetla,
u predvorju mladog dana pronađoh ljubičastu ružu
i zaleđene suze.
Na nepoznatoj hridi vidjeh svjetionik, putokaz u oluji snova, bijah okrhnuta lađa a vesele joj zrake dodirnuše jedra i skinuše sjenu straha s kormila. Cvijet jedan planu za sve ono što je ostalo u tami, za sve što nije cvalo.
U jednoj ruži danas cvjeta mnoštvo prošlih, ne otvorenih, pupoljaka.
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987
|
