Svjetlost u tmini...
"Soba je bila slična utrobi onih malih lađa što se ljuljaju na pučini izgubljene u tamnim noćima. Vlaga je iscrtala po zidovima čudesne šare flore i faune koja cveta i raste samo u snovima. Na plafonu je bilo predstavljeno rađanje sveta iz zagrljaja rose sna i zelene jave, a u četiri ugla simbolične slike četiri kontinenta: afričko leto, proleće Azije, snegovi Amerike, evropska jesen.
Po zidovima su pasli mastodonti i reptili, a iz oka jednog mamuta kolibri su čupali gusti krmelj sa trepavica. Jata divljih golubova (čiji se poslednji primerci nalaze u toj sobi na mansardi), ždralova i lasta prekrivala su zidove, stvarajući jedan golemi klin u obliku cifre 1 i ostvarujući tako sliku biblijskog bratstva i mitsko čudo prijateljstva: »I svijaće lasta svoje gnezdo u uhu mastodonta, kolibri će srebrnim kljunom češljati grivu leoparda, a detlić će čistiti zube krokodila iz Nijagare i svetog Nila.« (Jevanđelje po Jarcu-Mudrijašu, sa galaksijskog na mansardski prevedeno i u stihove stavljeno od... zvanog Orfej ili Orfeus.)
Noktima smo svuda po zidu ispisali (kada to nije išlo na uštrb slika koje je iscrtala vlažna ruka) latinske i grčke sentence kojih smo se pridržavali kao deset božjih zapovesti i izgovarali ih u časovima intelektualnih kriza i očajanja kao molitve očišćenja. To su bili putokazi ka Istini, lux in tenebris, kako je rekao Jarac-Mudrijaš. Ko bi se drugi setio toga da se sentence moraju urezivati u zid ad unguem, »golim noktima, dok krv ne brizne!« "
Danilo Kiš...MANSARDA
Teško je poslije ovakvog teksta napisati nešto smisleno, pronaći riječi kojima bih opisala trenutak u kojem doživjeh lux in tenebris, trenutak spozanje nutarnje svjetlosti… moment istinske misaonosti… tren u kojem osjetih smisao postojanja…
Prostor je bio prepun utvara, zidovi išarani sjenama prošlosti,
trajanje u tmini uspomene, plov bespućem insomije.
Noktima tugovanja klesah pjesme
u zidove hrama ljubavi…
uzaludnost,
ne osjećah sjaj nutarnjeg sunca.
U vazi su umirale ruže,
znamenje nečemu
čega nije bilo.
Bijah inkarnat nepostojanja u vretenici zbilje, a onda oćutih moć sadašnjeg trenutka...
pišem pjesmu lux in tenebris… ne dozvoljavam prošlosti da mi zamuti izvorište ljepote… na dnu stiha se zrcali čvrstina dvojnosti u jednoti ljubavi…
Uzburkalo se vrijeme,
sunčana oluja najavljuje zlaćanu kišu,
slijevanje epoha u mladi dan.
Budim se,
čujem riječi izgovorene na početku priče,
sunčana zraka uranja u prostor,
zaobljuje ga u sklad vremena,
u dimenziju trajanja.
Ne, ovo nije san, nisu ni sjećanja,
kotrlja se iskričava zbilja,
plamti vrijeme,
sunce u tvojim očima,
obećanje dolezećih sutona i svitanja,
u rasponu između njih život.
Oči vide ono što im svjetlost razotkriva, a ona očima ostaje nevidljiva, skriva tajnu svog izvora.
Nad bezdanom nestajanja lux in tenebris, nevidljiva moćnica,
spona ka nastajanju, veza beskonačnosti i konačnosti,
svjedočanstvo prve
i posljednje
istine.
Na dan vjenčanja si mi darovao buket bijelih ruža.
U prisnosti buja prisutnost,
dan prepun svjetlosti
i ruža.
Dijana Jelčić... zbornik gornjogradskog festivala, 2014.
|
