Svjedočanstvo...
"Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."
A. Camus .
Iza otoka izranja sunce, oslijepljuje tminu,
more se vraća u dubine.
Na žalu umire školjka.
U sedefu suza.
Ostvaruje se dimenzija zbilje, strune svjetla, vjetrom vremena,
zaobljuju prostor.
U voštanici svitanja trag istine, na hridi tihuje Prometej nadanja,
svjedočanstvo neuzaludnosti žrtve vatronoše.
U proturiječnosti trenutaka sukob zbilje i sjena prošlosti, svjesni mazohizam,
izlječujuća bol, oslobađanje iz krletke sumnji i strahova.
Pokušavam besmislu darovati smisao, osjećanje osjećaja pretočiti u rečenice. Odsanjala sam južno nebo, probudila se pod sjevernim. Apsurd želje. Biti i tu i tamo istovremeno.
Ne razmišljaj o dubinama, živi trenutak, živi svjesno apsurdnost zbilje. Govorio si jednostavnim jezikom.
U oceanu snova je sve drugačije, ljepše, bliskije. Usprotivih se tvojoj misaonosti.
Ne lutaj izvan postojanja, pred nama je dugačak put do kraja našeg vremena. Rekao si mirnim glasom mistika, pjesnika, vječnog dječaka očiju boje snova.
Ukradena bogovima vatra sudbine sagorjeva sama u sebi i sama iz sebe plamti dolazeće vrijeme.
Na obroncima zbilje kotrljajući kamen romori istinom.
Osjećam Sizifovo vrijeme, ćutim neuzaludnost nadanja, ugodu vjerovanja u uvijek iznova rađajuću svjetlost.
U sjeni tvog osmijeha carpaccio jutrenje.
Dijana Jelčić
|
