U zvuku orgulja utjeha mora...
Vrijeme je jurilo tračnicama sna, nezaustavljivo,
tugaljivo i neopozivo brisalo ljepotu svakodnevice.
Munje su derale nutarnje nebo i stizale u dušu opijelom tišine.
Otrovana dahom samoće razgovarah s neznancem,
vizijom čovjeka, prividom pjesnika…
pozvao me u igru nedosanjanih sanja.
Dan je nestajao iza otoka, srce se uspinjalo, padalo
i usnulo pod zvjezdama nasmiješenog neba.
Vidjeh dva usamljenika pod nevidljivom svjetlošću...
njega pod svjetlom omamljujuće čežnje,
sebe pod ledom zatomljene žudnje.
U zvuku vjetra začuh utjehu neba, u zvuku orgulja utjehu mora.
Poželjeh da zora porodi ljubav, da joj sunce pomiluje lice i pročešlja kosu.
Iz pijeska i pjene izroni školjka... ka nebu poletje bijela svjetlost i
gaseći zvijezde porodi mladi dan.
U bljesku jutrenja oćutih poljubac.
Uđi u san, budi utjeha neba, sol na koži i bjelina žala.
Dođi u san budi utjeha mora i budi rastvoreno jedro. Odjedrit ćemo na kraj svijeta.
Darovao mi je školjku, ključ snovitih daljina...
Dijana Jelčić
|
