Mostovi pod kojima se budim...
Čitati najnoviju Dijaninu knjigu Mostovi pod kojima se budim..., znači sve dublje zalaziti u svjetlosni labirint. Ono što srce jest životu, to u biti Dijanina riječ nastoji biti poeziji. Srce ne odustaje od ljubavi, bez obzira bili mi u snu ili bili budni, bili ubojice ili sveci, starci ili djeca – srce naše ne odustaje od nas. A srce Dijanine ljubavi jest njezin dragi. Dijana je oko, a dragi sjaj oka. On je izvor, a Dijana je jeka. On je poezija i nadahnuće, a Dijana odsjaj toga nadahnuća. Zaštićena ljubavlju svojega dragoga Dijana se ćuti između duše i tijela, između svjetla i tame, između šutnje i Chopina.
Znajući da ljudsko srce i s premosnicom može osjećati i pisati stihove, njezina riječ teži biti bar atomom kozmičkog srca koje i vidljive i nevidljive svjetove na okupu drži i koje ništa zamijeniti ne može.
Ćuteći se zaštićenom i voljenom u zagrljaju svojega životnoga izabranika, Dijana može sebi priuštiti luksuz one uzvišene Sokratove misli: Ljepši je zanos koji dolazi od bogova, nego li razbor koji dolazi od ljudi.
Iz takvoga sna pjesnikinju može probuditi samo miris kave i osmijeh njezinog voljenog.
U Zagrebu, 14. veljače 2014.
Enes Kišević
Imago mundi...
U tankoćutnom snu naslutih misao koja mi danas kao mem titra u sjećanju… vraća se uskovitlana, nestaje u maglama zaborava, dolazi kao stihija, uznemiruje, struji koridorima svijesti, nestaje u labirintu pamćenja… progoni me kao nemir, prati kao sjena… odlazi kao beskućnik, vraća se kao skitnica… odzvanja kao eho… a onda tišina… gluha kao tetrijeb pleše u moždanim vijugama… opovrgava samu sebe… dokazuje se vrtloženjem znatiželje… utapa se, tone, izranja i kao utopljenik se hvata za svijest… ne pušta je… guši je… zasjenjuje sve drugo…
Pokušavam je odagnati… promatram predivan komadić plavetnila iznad prozora, koncentriram se na igru sunčanih zraka koje prodiru kroz staklo i padaju na zaslon računala… gledam ornamente koji iskre na monitoru plesom balona koji jučer objesih na zavjesu… uzaludno… misao je jača… puštam glazbu… nježni tonovi Chopinovog nocturna me smiruju… a misao uporno zaustavlja želju da utonem u doživljaj mira… srlja u dubinu dok ja pokušavam izbaciti talog sjećanja… predajem joj se… dozvoljavam joj da me obuzme… da razagna nagomilanu obranu… da pređe u zov porijekla, u iskon postojanja…
Ona odjednom postaje podatna, nježna istina, odana prijateljica koja smiruje, vjerna pratilja kroz trenutak sjećanja… želim je pretočiti u štivo… pokušavam osmisliti misao koja titra kao Arahna u meni… živa je… vidim njeno paučinasto tkanje… čujem njeno bezglasno titranje među neuronima… osjećam umrežavanje stanica… stvaranje sinapsi… i njenu opomenu… kao nagovještaj neostvarivosti…
neizreciva sam… ne uništavaj smislenost besmislenim slaganjem u riječitost… nečitljiva sam… ne pretači me u riječi… čemu potreba izgovorivosti… poslije dolazi kajanje…
Nazvah je Arahne, savršenom tkaljom zavjeta nutrine… pobjednicom u sukobu sa mudrošću uma… uzdrhatala postojanost njena savršenstva se kao u legendi pretvorila u paučicu koja se hrani svilom koju sama tka…
i tako traje kao omen onom nedodirljivom i bezimenom osjećaju što u meni, kao imago mundi, blista u međuprostoru na koji se naslanjaju san i java, u ono slici svijeta koja blješti u mojoj glavi... u ovom poetičnom entitetu zbilje u kojem sanjam život.
Dijana Jelčić... iz zbirke prozno poetskih tekstova...Mostovi pod kojima se budim...1987 do 2007...
|
