Moj prvi sat...
Bio je moj rođendan, bila sam dijete veselja i sreće, bila sam
uzbuđena, bila je torta sa deset svijeća. Oko mene djeca, prijatelji iz škole,
u njihovim rukama darovi... knjige...
Velika gala predstava, Vlak u snijegu, Junaci Pavlove ulice, Družba Pere kvržice, Kula gromovnica, Bakica, Robinson, Heidi, Kroz pijesak i prašumu...
Deda je stajao po strani, smiješio se... u ruci mala kutijica...
Kada sam ugasila svijeće, primila pregršt ljepote biblioteke Vjeverica... prišao mi je, podigao u zagrljaj i ... u kutijici je bio moj prvi sat...
Sjećam dedinih riječi... neka ovo bude mjerilo vremena, njegovu moć osjećaj srcem...
ta mala urica više ne otkucava vrijeme... ipak je još uvijek čuvam...
Zatvorila sam vrijeme u srce,
osjećam njegovu moć
brojim mu korake.
Osjećam njegov ritam,
načelo trajanja,
dimenziju postojeću
samo na koordinatama srca. .
U njoj postojim,
mjenjam se,
sjećam...
ushita dolazećeg, bljeska lijepe slutnje, uskovitlanog htijenja,
bezimene iskra i susreta samotnih tragača.
Razbuktalo se nebo,
pepeo izrodi pticu i navalu tišine,
zgusnuće dva srca u jedno
i priču o tebi i meni.
Dijana Jelčić
|
