Trnoviti puti...
Per aspera ad astra. Pejsaž trpkih sjećanja se s vremena na vrijeme ozrcali u svijesti. To je prisila uma nezaboravu pakla gorkih uspomena, izgaranju ideala i spaljivanju iluzija.
Vidim usnulu Aleksandriju i požar u biblioteci. Nestanak svjedočanstava upisanih na tisićama zarolanih papirusa. Nad zgarištem metropole miris svetih smola, u pepelu porijekla iskre zapretene vatre. Ta mala Sunca, čuvari svjetlosti obasjavaju kamena okna prošlosti.
Pobjeda nad stihijom vremena. Zbilja je svijet zemlje, zraka, vatre, vode i petog elementa, esencije ubrizgane u genetski kod rodoslovlja.
Oslobođena stega ukalupljenih vrednovanja, uranjam u srž trenutka, u fokus svjetla, u žižu života, u ombulus svijeta, u čaroliju svetkovine ćula.
Iznad žrtvenika sjećanja bijeli dim. Na zidovima pamćenja iscrtana ikonografija prošlosti. Osjećam miris lovora i bunike, vidim boje nepostojeće u duginom spektru. Iluzija želje, nepostojeći trenutak u protoku vječnosti, igra tišine i sudbine. Čujem vrisak ljepote. Ćutim zagrljaj nepostojećeg sa postojećim.
Tvoje ime ubrizgano u krvotok. Srce novim ritmom savladava prepone u maratonu zbilje.
Hoće li preživjeti sučeljavanje sa ciničnim umom?
Trnoviti su puti ka zvijezdama.
Dijana Jelčić
|
