Miris jeseni, žute dunje, san ogrnut mirisom uspomene. U mreži carpaccio svitanja živi iluzija. Divan je ovaj san besanog bdijenja. Glas umrlog prijatelja nas vezuje za obalu mladosti i ispunjava melankonijom za prohujalim vremenom.
Voljelo se dvoje mladih.
Slika prvih zagrljaja zaustavljena u onom dijelu pamćenja u koji dolaze svi i ostaju samo cijelim bićem preživljeni trenuci.
Prebirem stranice spomenara, lutam vremenom, nezaborav mi daruje riječi pune boja našeg naglog ljeta i zvuk tužne balade.
Vidim nas onakve kakvi smo onda bili. Nismo se mnogo promijenili. Na licima nosimo godine kao znakovlje proživljenog života. Sudbina nam je bila naklonjena, tugu doživjesmo kao bitnu česticu vječnosti, bol kao sastavni dio postojanja u svemiru.
Jučer je bio jedan sasvim obićan dan, ipak darovao si mi buket ružiih pupoljaka i parfem... slušali smo prstaru baladu... živjeli uspomenu...
Zlatna dimenzija vječnosti se ogleda u tvom pogledu, odgovaram ljubeći sunčanu zraku na tvojim usnama.
Tražeći znakovlje želja sam zalutao u rascvjetani perivoj tvoga bića, priznaješ mi ljubav.
Izgubila sam se u poeziji tvojih, kao zrele dunje, mirisnih zagrljaja.
Zašutjeli smo.
Prastara sevdalinka uranja u srce. Zidni sat otkucava prolaznost. Jesen se šulja gradom, a mi tonemo u san osjećajući blaženstvo blizine.
