Čovjek je mjera svim stvarima...
Ponekada se pitam... jesmo li se tražili u iluzijama, u onim divnim slikama koje iscrtavasmo u besanim noćima davnih previranja?
Sjećam se, crtala sam tvoj lik u pijesku. Pjena ga oblikovala u biser. Čekala sam da se u jednoj takvoj noći Venera zaustavi na obali oceana snova i privid slije u zbilju. Vjerovala sam u iluziju, blještala je na zaslonu želje, nije blijedila, nije bila uspomena, nije bilo sjećanje... Bio si ti. Stvaran u nestvarnoj zbilji. Osjećala sam da voliš nestvarnost, tražila te po galerijama, nadala se susretu. Bio si u blizini. Ćutila sam te u mjericama tankoćutnih nemira. Izranjao si iz dubina pogleda. Vidjela sam tvoje oči. Iskrile su podnevnim Suncem, zenitom jednog davnog ljetnog dana.
Tada nisam znala da je to moć podsvjesti, zalutala vizija doživljene istine. Bio si djelić nečega što nisam znala da postoji, neopisivo osjećanje koje je trajalo.
Ćutila sam dašak prohujalog vremena. Vjetar je donosio poeziju drevnih oceana. Voljela sam pjesmu mora, osjećala te u poetici sanja, u oluji ruža, u zrnu srca, u iluziji koja se objavljivala na horizontu svijesti.
Podnevno sunce je zlatilo tišinu. Stajala sam pred statuom žene, majke, ljubavi... tišinu je razbio glas...
"zahvalimo njoj... nepresušenom vrelu, čiji tok sve suše i potresi ne prekinuše, Njoj , stablu jakomu koga sve bure ne iščupaše, svi požari ne izgoriše, koje zla kob kroz vjekove po njoj prosu... njoj čije žile ne uginuše, čiji sokovi ne presahnuše... "
bio si bezimen i kazivao Meštrovićeve riječi. Pogledi su nam se susreli. Osmjehnuo si se. Sretna sam što vjerovah u iluziju, što dozvolih vremenu da je slije u zbilju.
Slušam tvoj glas. Sluhom uranjam u srž tvoga bića, opijaju me osjećaji. Kradljivac sam neprocjenjive datosti. Otkidam djeliće tvojih misli i slažem mozaik naših dijaloga. Preslikavam naša sučeljavanja u brevijar života. Prelamanjem nježnih nemira u ognjlo strasti nastaju naše boje, slijevam ih u bojanku trenutka. .
Na zaslonu svijesti se zrcali nadahnuće uskrslo iz misaone rijeke i uronjeno u emocionalno pamćenje, u trigonos neizmjerljive osjećajnosti, u perivoj zlaćanog trokuta u kojem se vrtloži san.
Iz savršenosti Vitruvijanskih proporcija izranja zlaćana nit, premosnica ka sretnoj budnosti.
U tvom pogledu se ogleda istina, svjedočanstvo o nepostojanju tamne strane Mjeseca. Sunce je uvijek tu i osvijetljava koridore čežnji, labirint osjetilne osjećajnosti, put ka središtu zbilje u kojoj susrećem čovjeka.
Čovjeka je mjera svim stvarima. Protagorina istina obznanjena geometrijom ljubavi.
Dijana Jelčić
|
