I nebo je plakalo...
Stoji grad, tuga, ruho ravnice zapleteno u godine
nad rijekom magla sjećanja i tišina sna.
Nad gradom oblak isplakanih suza,
rijeka romori uspomenom.
U zraku titra optužnica zlu i pobjeda ljubavi
U carstvu starih tuga i odslušanih tišina
ispisana Orestija.
Na stupu srama optužnica rodoslovlju.
Nad Areopagom urlici i jecaj sudbina, porod tragedije.
U holonu vječnosti stoluje bog ratova.
Na opustjelim trgovima muk vremena, na stazi kolona prognanih.
I nebo je plakalo za odlazećima,
mežnar nutrine obznanjuje predaju magičnom ništa.
U kanonu zbilje glas iskona,
u usjeklinama postojanja
praznakovlje ljepote.
Stoji grad, biser prošlosti, misaona zgrada
"more geometriko" oronulog Baroka,
svjedočanstvo harmonije,
dokaz snage ljudskog uma i njegove razornosti.
Grad stoji i podnosi vlakove, dolaske i odlaske i broji godine
zapaljenim svijećama i mirisom krizantema.
Zalutala u sjećanju, iza zavjese jesenjih kiša,
ćutim stare čežnje i zrcaljenje nove zore.
Ares spušta mač, grli Afroditu,
iskri trenutak rađanja ljubavi.
Dijana Jelčić
|