Moć svjetlosti...
Svjetlost zaobljuje prostor, uramljuje pogled bjelinom, guši vapaj za umirućim ljetom.
Završilo je vještićje bdijenje nad carstvom seobe duša, guta ih tmina nepostojanja.
Pod krovom muk, odletjele su laste. Zajesenilo je. Svjetlost nam odaje mnoge tajne,
a tajnu svog postanka krije. Nevidljiva nas gleda, njenom nevidjivošću svijetlimo.
Poželjeh je dotaknuti, osjetiti njenu moć, oćutiti njen miris, vidjeti je.
Na obzoru opoziv tmine, sunčanik objavljuje zoru. Rađa se dan iz sna.
Bezglasje svjetlosti traje, neumorno.
Anđeoski tajac, zvuk dolazi niotkuda, iz bljeska jutra,
možda iz tišine.
Širi se, romori, suzvučje prostora i vremena omamljuje.
Njedri se vječnost, iz sedefa izranja vizija lijepe nagosti,
muk svjetlosti i tvoj glas.
Da, svjetlost bezglasna i nevidljiva je u tebi, u meni, u svima...
Neka bude svjetlost i mi u zjenici svemira...
Dijana Jelčić
|
