Krugovi...
Je li život zatvorio krug?…
možemo li se zgusnuti u obod trenutka?
u zatvorenost prostora omeđenog vremenom?
Nagomilavanje grešaka je nemoguće ispraviti, dogodile su se.
Spriječimo entropiju, otvorimo krug, izronimo iz utrobe ničega,
živimo fraktalnu ljepotu svemira, razbibanu vječnos,
njenu neprolaznost.
Je li život san?
tek iluzija budnog uma?
vertigo svjesnosti ili snovitost srca?
Čemu toliko pitanja?
Odgovori se kriju u lepršanju nutarnjih leptira,
titraji neurona povezuju svjetove,
ispisuju misli u brevijare pamćenja,
oslikavaju osjećanja.
San je kratka smrt, budnost podsvjesti,
neobznanjeno traganje tminom nedosanjanog,
neodživljenog, susret sa strancem,
bijeg od arhetipova, ubitačna tišina nekih
davnih tugovanja, noć bez ponoći…
Život se rađa jutrima, lahorom na koži
uzburkava taktilost, oplemenjuje smisao
mirisima, bojama, zvukovima, okusima…
svijet se događa ritmom srca, pokretima dišnice,
poezijom svjetla i govorom tijela.
Osluškujem životnost, ćutim budnost,
pomak vremena, širinu prostornosti,
prelamanje sunčevih zraka u zjenici oka,
dodir svježine.
Čujem tvoj smijeh,miris tvoje blizine,
okus prve jutarnje kave,
ispod prozora zvuci metalne rijeke,
rađa se mladi dan.
Promatram tvoj lik, u zrcalnim neuronima ljepota trenutka,
ponavljajući protokol sretne budnosti.
Život je mnogokružje, samoorganizirajuća istina,
samoodržavajuća, vječno eksplodirajuća sila
u jezgri stanićja…
tolerancija, solidarnost, kompromis,
nezaustavljiva autopoieza ljubavi…
Trajemo!
Dijana Jelčić
|
