Suncostaj...
Lebdim granicom između sna i jave, živim estetske vizije paralelnih svjetova. Blješte ivanjski krijesovi. Svetost praiskonskog traženja i nalaženja. U viziji silueta mladog Jarila, boga plodnosti i ravnoteže u prirodi. U Perunovim dvorima grli lijepu Maru, zajedno preskaću vatru i slave vjenčanje.
U memskom zapisu vidim pradavne običaje i svetkovine, arkadijsku ikonografiju, Držićevu Tiranu i Shakespearov San ljetne noći.
hvala Jarilu...
Noć ljetnog solsticija, najdulja svjetlost, najkraća tmina,
titraj sutona i bljesak zore,
u sjaju Ivanjske vatre znamenje
umiranja i rađanja. .
Na dlanu pamćenja vilinski san, Oberon i Titanija,
privid donešen vjetrom prohujalog vremena,
poetično sidro u prozi zbilje,
suncostaj u očima,
budnost u noći
prekratkoj
za san...
Budimo se u snu, slavuj priziva tišinu noći, ševa romor svitanja.
Odvajamo se od svakodnevnih spletki, nestajemo u zagrljaju magije.
U suzvučju srca i tišine, u dvokružju trajanja
mržnje, klevete, optužbe, osvete nestaju.
Mijenja se slava svijeta!
Dijana Jelčić
|
