Pred ljetni solsticij...
Sjećanje na prijateljicu...
Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
Tin Ujević
Noć je mirisala na tugu. Misli se kovitlale dinamikom uspomena, postajale živuća materija koja je gušila osjećanja. Slike su se vrtložile zbrkanim redoslijedom, nisam ih mogla kontrolirati. Bol je nadvladala sva druga ćuvstva. Vidjela sam je kako stoji u ružičnjaku njihove vile.
"Oslušni malo, mjesec je ljupka žena, samotna žena, izgubljena u srebrenoj odjeći, izgubljena u srebrenom haljetku cirkuske jahačice. Oslušni malo, vjetar ti priča baladu o izgubljenom vremenu i potsjeća te da je stranac nova utvara koja te sputava u buđenju." pokušala sam je jezikom Sandberga probuditi
Bio je maj. Tada sam je posljednji put vidjela živu.
U dvorcu opasanom ružama i strahom jedna žena sniva o ljubavi, a ljubav, boginja njenog sna, oblači crnu haljinu i umjesto bijelog princa ljubi jutrima njene usne. Žena ustaje iz kreveta i gleda kroz prozor. Tamo iza ove, trnovitom ljepotom opasane, stvarnosti čekaju avanture i veliki doživljaji. I žena gleda kako iza ove maglovite ljepote izlazi sunce, ali opasana zlatnim okovima ona ne može učiniti korak. Svako jutro skida vjenčanu haljinu satkanu od zvjezdane prašine i oblači skupocjene halje kupljene zlatom za koje je prodala svoj san. U tim trenutcima Migrena pobjeđuje Fortunu, ljubav se skriva u mirisima noći, a žena stoji pred ogledalom i na svom licu broji prošle godine.
Njena duša, igračka vjetra, utkana u spektar nepostojećih boja, uzdrhtala kao listak nebeskog cvijeta, snažna kao kobalt noći, nježna kao purpur jutrenja. Utihnula je elegija, prestalo je žalovanje, ugasila se svijeća na oltaru tvog vremena. Iznad humka se otvaraju dveri Elizejskih perivoja. Bijela golubica sa ružom u kljunu je poletjela u vječnost, uzdigla se iznad zemaljske boli, preletjela rijeku zaborava, odletjela u krošnju svevremena. Leti dušo, za let si stvorena... u vjetru titra dobrodošlica.
Suza utkana u sjećanje iskri sliku oproštaja. Otišla si draga moja nezaboravna prijateljice, odletjela si u mir i spokoj. Ti nisi bila cvijet bez korijena. Ostala je uspomena na zaslonu pamćenja, tvoj lik, buket ruža i tvoje pismo...
"Ništa do suza nije bio moj ljek i ništa do boli moj život. Ovo tiho umiranje traje predugo da bih mogla preživjeti ovaj dan smrti. Kada sunce krene na počinak zagrlit ću njegov zadnji sjaj i poletjeti s njim u vječni san. Danas čujem simfoniju neba, dok jahači apokalipse oplakuju svoj grijeh. Pozaune trube moj mrtvački ples. Vidjela sam u svitanju u sunčanoj kugli Rolandov lik, prepoznala njegovo tijelo neovisno od ustrojstava svijeta. Cijeli me je dan opijao mirisom prve i jedine ljubavne noći. Kada se večeras budu palile oči neba, kada krijesnice zasvjetle u tvom vrtu ti nećeš znati da da smo Roland i ja držeći se za ruke preskočili vatru i da ćemo od sada, zajedno bdjeti nad tvojim snom.
Kada sljedeće godine zasja sunce u prvom danu ljeta pogledaj u blješteću kuglu, prepoznat ćeš naš zagrljaj.
Oprosti mi što odlazim bez pozdrava, oprosti što cvijeće koje ti šaljem nije jasmin, ali neka te ove ruže potsjete da sam to ipak ja."
Dijana Jelčić
anatomija jednog samoubistva
|
