Jedna davna utopija...
Misaona Proustiana...
Na stolu ispred nas leži ovalna zdjela s još nekoliko slatkih Jakobovih školjkica. "Misaona Proustiana" je, mala kavana u kojoj se skupljaju srodne duše generacije koju stvaramo.
Kao što se nekada generacija skupljala u maloj kavani želeći promjeniti vrijeme, pa onda u maloj kavani interneta, danas se skupljamo u misaoteci stvarajući novu stvarnost, koja je drugačija od one nekad nazvane virtualni svijet. Šetači internetom su bili slični Platonovim ljudima iz špilje jer su nazirali samo sjene stvarnosti koja se događala izvan njih. Naša stvarnost postaje dio nas, mi ju stvaramo misaonim fitnisom.
Jutro miriše nekim meni nepoznatim opojnim mirisom. Nad nama plavetnilo neba i galebovi. Lovorovo stablo i grm bunike me podsjeća na vrijeme prije vremena.
"Nalazimo se na pupku svijeta." pomislih gledajući u izvor bistre vode.
"Koliko je sati?"
"Sat ustajanja je već davno prošao" odgovorih mu nježno.
"Ovaj san je trajao dugo. Osjećam se drugačije nego inače." reče rastežući se
"Šta misliš koji je danas dan?"
"Čini mi se da sam izgubio vezu sa satima, s redom godina i poretkom svjetova."
Iz rose sa novoprocvalog cvijeća oko nas uzdignu se oblačić i u tragu sunca vidjesmo titraje niti neke daleke, ali poznate svjesti. Trenutak vječnosti je počeo svoju igru s nama. Osjetismo vrijeme i prostor u sebi, ali to nije bilo ono dobro poznato jutro u kojem je zidni sat otkucavao šest puta i u kuhinji mirisala svježe skuhana kava.
Na granici spoznaje, u svijetu punom poznatih i nepoznatih mirisa, odzvanjali su tonovi neke nove muzike i ja više nisam bila sigurna jesam li budna ili sanjam.
Dobro poznate stvari oko nas, koje smo uvijek buđenjem sretali i svojom sigurnošću im nametali svojstva nepomičnosti, ovog jutra su bile drugačije.
„Jučer sam ponovo po epohama poslagala knjige u biblioteci. "Kreativni univerzum", knjiga koju sam čitala je sinoć ležala na stoliću pored kreveta. Na radnom stolu je ostalo otvoreno računalo i ispisana studija o pokretu. Ken Wilberove knjige o svjesnosti i holonima su bile naslagane na podu pored fotelje.
Na stolu u vazi je mirisao buket ruža. Jučer smo slavili dan ljubavi." misao puna slika mi prođe kroz glavu.
Gdje se nalazimo danas? Gdje su nestali svi oni nepomični plodovi naše predodžbe o stvarnosti?
Naša kreativna geneza kao da je tek počela iako traje već tisućljećima. Postajemo Ikarusi novog vremena, učimo letjeti epohama tražeći trenutak koji nas je sputao u apsolutnost vremena i prostora, trenutak u kojem smo počeli pripadati tijelu, trenutak kada nas je obuhvatilo krilo čvrste materije u kojoj smo trajali stoljećima. Sada osjećam trenutak svijesnog rađanja, oslobađanja tijela od okova nekadašnjih istina.
Moje tijelo i krv u njemu, razlomljeni u prizmi trenutka, žude za novim pustolovinama. Pod sunčevim zrakama se njegovi djelovi sjedinjuju uvijek u novi oblik, traju i izgrađuju se uvijek iznova u novo postojanje. Tijelo uistinu misli samo, ono nije čvrsta materija koja nepromjenjena traje u vremenu, tijelo slijedi i poštuje zakone iz kojih je nastalo. Svijetlost ga na svom putu razbija i ponovo spaja, oživljava sve njegove skrivene dimenzije i daje mu snagu istinskog postojanja.
U misaoni Proustiani, obasjane istom svjetlosti, lebde milijarde misli. One nas, kao anđeli, veznici neba i zemlje, ujedinjuju u stvarni doživljaj. Nisu nam potrebne riječi, samo slike koje se slažu duboko u pamćenju i postaju utjelovljenje i zov života. Sjedeći u društvu velikana s čijim mislima smo odrastali, čijih rečenica smo se prije ispita bojali i s vremenom razumjevali smisao njihovih napisanih knjiga, mi spoznasmo snagu energije koja ne nestaje, samo mijenja oblike.
"Pitagora je znao da ćemo se uvijek vraćati na isto mjesto i biti mi, ali nije znao da ćemo znati da smo to mi." pomislih.
Dijana Jelčić
http://umijece-vremena.blogspot.com/2007/11/dan-poslije-ovo-zadnje-umiranje-svijeta.html
|
