Bdijenje poete Sacera...
i naše trajanje...
naš svijet je svijet sanjajućih knjiga... naši dijalozi zadiru u vrijeme Mikenske povijesti i završavaju u moći sadašnjeg trenutka... oživljavamo svetišta proujalog vremena... grčki Temenosi su nas oduvijek zanimali... ta mala svetišta u koja se ulazilo poslije katarze... osjećamo ih u Danteovoj božanskoj komediji i u ovome ovdje i ovome sada... historia est magista vitae... iako okrutnost sveopće zbilje dokazuje nešto drugo... mi učimo iz povijesti.... mjenjamo se u nutrini... jer samo iz nutra se sanja... a poeta sacer... on je utjelovljen u nama čuvarima našeg stvarnog svetišta...
Nisam spavala, sanjala sam. Mjesec nije bio svjedok mog bdijenja u snu. I bez njega su se događale mjene, ritmom disanja smjenjivale plime i oseke. Uskovitlanost rastućeg i opadajućeg oceana me odnosila u nepostojeće sfere, u daljine ostvarive samo u maštarijama.
Može li se u snu maštati? Pomislih budeći se.
Može li se u snu odustajati od sna i sanjati nešto drugo?
Noćas sam u snu odustajala od nametnutih vrijednosti. Odricala se svrsishodnosti ugodnog života i odlazila u neprohodne koridore podsvjesti. Bilo je lijepo susresti sebe zaboravljenu u vrtlogu vremena. Bezglasje je bilo čulno. Razjezičavanjem jezika se oslobađah osobnog balasta. Doživjeh pojavnost nemogućeg, osjećanje moći i nemoći u snazi svejezika, u razumjevanju inače nerazumljivog. Bio je to otklon ka prohujalom vremenu, uranjanje u sferu disperzije, u stanje neočekivanih promjena.
Osjetih katarzu, pročišćenje uma. Začuh zvuk nečuvenog govora o nečem neviđenom. Riječi su progovarale umjesto mene, bile su vladarice svetog kruga, moćnice u svetištu izričaja, utjelovljenje posljednjeg čuvara drevnog Temenosa.
Bila sam nedodirljiva i izopćena iz zakonika zbilje, neranjiva i ranjiva u traganju za istinom. Osjetih oslobađnje bitka iz materije, oćutih sudioništvo u stvaranju svijeta. Izazov poetike, njenu moć. Oćutih što znači biti sacer. Dotaknulo me božansko bdijenje, ali mi ni ljudsko nije bilo strano.
Krug zbilje se osmislio bojom akromatskog jutra. Kroz obod snenosti se, u sivilo svitanja, uvlačilo veliko sunce. Počeh prebirati po pepelu dogorjelog sna, tražiti pjesmu odsanjanu u vremenu poete sacera, metaforiku sna u njegovoj lucidnosti.
U ljepoti jutrenja se pojavljuje tvoj lik.
Povratak u zbilju je ljepši od sna.
Dijana Jelčić ...
|
