Nastajanje...
Otopili se snjegovi… proljeće se objavljuje rađanjem ljepote… topi se vrijeme i gomila u koritu prolaznosti… prelijevaju se sjećanja… događa se potop uspomena… prerasta u ocean snova… uranjam… ronim ljepotom pamćenja…
Na dnu se naziru raskomadane školjke nekih umiranja… umirale su neostvarene želje… ostali su samo ožiljci… vidljivo znamnjenje kraj puta između poznatog i nepoznatog… između početka i bespuća… plovim dubinama bez otpora… bez zastoja u trenucima razdornih zbivanja… prolazim pokraj ruina potopljenih vjerovanja… kulisa stradavanja u zabludama… pored Potemkinovih sela krivih vjerovanja…
Mjesec bdije nad noćnim pustolovinama… stražari nad morem prohujalih tuga… osluškujem šum vječnih mjena… plima i oseka me njišu u pjenastoj ljuljačci nadanja… i tuge postaju siluete ljepote… znamenje življenog života… uklesane u stijenke srca… prelivene patinom sjete postaju svjedočanstva… povijest ljubavi…
proljeće obećaje dugo toplo ljeto i plodove novih osjećanja… vrtloženje osjećaja… lakoću nastajanja…
Život je vječna igra… velika gala predstava… premijera bez reprize… ti i ja stojimo na sceni velikog svjetskog tetara… sinopsis sreće… scenografija stvarnosti… kostimografija trenutka…
Ne, nedozvoljavam sjećanjima da me zarobe u kalup bez pomaka osjećaja… ćutim dinamiku svemira… pričinja mi se nevidljiv virtuoz je zasanjao d-mol Bachovih sonata… to vjetar svirajući razbija maglu neznanja i dozvoljava da vidim jasne obrise stvarnosti…
Zaustavljam misao u središtu zbivanja, prepoznajem govor prirode... priča jezicima fizike, filozofije, poezije i muzike… razumijem poruku vječnosti… iz postojanja ne proizlazi posjedovanje… sve se događa nastajanjem.
Osjećam paralelnost svjetova… mi stojimo na vratima između njih…
Iza nas svijet nepromjenjivosti, a ispred nas se širi svijet nastajućeg… vjekujemo na mostu između između svijeta materije i ideja… iza nas je ljepota nepromjenjiva… ispred nas tek naslućujemo igru sna i zbilje, tek nastajuće ljepote.
Dijana Jelčić
|
