Arhipelag istine...
"......istina je, mi volimo život, ne zato što smo navikli živjeti nego zato što smo navikli voljeti. Uvijek ima pomalo ludila u ljubavi. Ali uvijek ima i pomalo uma u tom ludilu, uvijek ima ludila u metodi kojom se koristimo. Vjerovao bih samo u onoga Boga koji bi se znao igrati. A kad sam vidio svog đavola, našao sam ga ozbiljnog, temeljnog, dubokog, svečanog. To je bila duša teže, duša gravitacije zbog koje padaju sve stvari. Ubija se ne gnjevom nego smijehom. Naprijed, hajde idemo ubijati dušu gravitacije! Naučio sam koračati, otada dozvoljavam sebi trčanje. Naučio sam letjeti i otada ne dozvoljavam da me najprije netko gurne da bih krenuo s mjesta. Sada sam lak, sad letim, sad vidim sebe pod sobom, sad se neki Bog igra kroz mene. "
Friedrich Nietzsche.
Nježan lahor sunoćavanja je razbijao vrelinu prohujalog dana. Sunce je cijeli dan svojim sjajem ispiralo boje, gušilo ih. Noć je stizala modrinom, a nebo je bilo udaljenije nego obično. Naziralo se iza velova nadolazeće lazure.
Pričinjalo mi se, nalazimo se onkraj vremena.
Svjetlost je iz ničega padala u slapovima prozračnosti i tišine i povezivala obale zelene rijeke.
U mramornoj nepomičnosti krajolika oćutih prisnost između nas i vječnosti.
Vjetar donosi miris rijeke i okus zrelih oskoruša.
Krenuli smo putem bez znakovlja, u meni živi još uvijek zatočena leptirica,
ne dozvolih joj kukičanje mreže za nedosanjane snove.
Oni, kao nemirne duše lebde u pamćenju, iz sebičnosti ih nismo otpustili, ne darujemo im spokoj.
Sujetna si, otpusti snove, šapnuo si.
Snovi traže završetak u sinopsisu davnog sna.
Završi odiseju uspomenama, slijedi vjetar koji razbija oblake
i propušta bogove da bdiju nad povratkom na otok sreće.
Osjetih tvoj glas kao milovanje, kao san, kao dašak vjetra.
Odnosio je slike davnih proljeća, ostavljao mir u dubini svjesti.
U tvojim očima trag odlazećeg sunca, prelamao se u dubini tvog pogleda i ucrtavao put ka Itaki.
Vidjeh nas na hridi oceana,
spoznah da su godine
kojih nije ni bilo
prošle.
U tvojim rukama ljubičasta ruža, znamen krštenja novom vremenu, našem vremenu.
Osjetih,
među našim zvjezdama nema mostova.
Dodiruju se osjećanjima, svilenkastim tkivom osjećaja.
Zrcalimo li se mi u svemiru ili se svemir zrcali u nama?
Tko osjeća ljubav nosi cijeli svijet u sebi,
živi na arhipelagu istine…
Dijana Jelčić „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007.
|
