dinajina sjećanja

srijeda, 10.04.2019.

Nenapisana pjesma...






U vrtlogu nastajanja čovjeka,
vidjeh bibliotekara i goruću knjižnicu.
Aleksandrija spava, a drevne vrijednosti nestaju.

Na pročelju svitanja odgonetnuh tajnu moje odsutnosti iz trajanja,
uzroke isplakanih suza, sladunjave metafore zavaravanja.

U osvitu dana na obzoru vidjeh utjelovljenje melancholie... ucrtan krug, savršenstvo prostora,
magičan kvadrat i ljestve ka vječnosti.

Sunce je došlo kasnije.

Hladnoća na dlanovima, akordi nenapisane pjesme i
tvoja prisutnost u praznini sklada dotaknuše nepomičnost vremena.

Vidljivost prekorači granicu, iza duge astralna dimezija vječnosti,
bljesak zvijezde padalice i ostvarenje želje.

Sunce u tvojim očima, iluminacija istine,
oćutih nepromjenjivosti ljepote u promjenjivosti vremena,
u kovitlanju sati, minuta, trenutaka.

Nenapisana pjesma je stručak riječi, tišina utkana u tvoj osmijeh i tvoje oči.

Oslobođena iz krletke srca, ulovljena u mrežu sunca,
prosuta u trajanje dana.

Huji alejom osjećanja, zaustavlja u krošnji misli,
izlijeće kao ptica bezglasna i slijeće
u prazninu svijeta.

Gubi se u metežu događanja,
u zvonjavi telefona,
u mirisu cvijeća,
u okusu kave.

Bježi iz zbilje, ogleda se na pučini sanja,
utapa u podsvjesti i kao jeka vraća u svijest.

Zaziva me glasom nimfe, razotkriva do nagosti, do pročišćenja nutrine.
Postaje vedrina, zraka sunca, bijeli oblak, kap kiše, maleni cvijet.
Izranja iz mene i za sobom
ostavlja tebe.

Čekala sam te izvan očekivanja, susrela te u nenapisanoj pjesmi.

Dijana Jelčić




prva fotografija... Albrecht Dürer, melancolia

- 10:30 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>