Zgusnuti u Alefu...
Vrijeme, zanesenjak nečujnih koraka,
medikus ranama, osobenjak, zamornik i odmornik srcu.
Nevidljivo znamenje beskraja, promjenjivost ubrizgana u tišinu,
vidljiva na licima i obličju krajolika, u dozrijevanju tjelesnosti,
u igri s nemirima.
Razlijeva, zaobljava, uramljuje, razara i stvara, kukiča tkanicu vječnosti.
U tvojim očima san bez znakova prolaznosti,
na usnama ćutim geometriju nektara,
na koži arhitekturu zagrljaja,
njenu nerazrušivost, tu misteriju krhkih bedema.
Panta rei,
vjerujem u Heraklitovu istinu, sretna sam u toj neizvjesnosti,
raduje me iznenađujuća stvarnost,
veselim se svitanju i novonastaloj istosti ljepote,
bez imaginarne nule u Fibonaccijevom slijedu,
ti i ja u metafori snovitog beskraja,
u nestajućoj i nastajućoj zbilji,
ritmom srca i svemira zgusnuti u Alefu,
umanjeni do mikrokozmičkih fikcija,
uvečani do ovozemaljskog obličja,
do nemjerljivosti mjere našeg vremena.
Dijana Jelčić
|