Besmisao nutarnjeg gubilišta...
"Možda živjeti apsurdno da bi se apsurdu učinio kraj, baciti se na sebe svom silinom kako bi se skok završio u naručju drugog. Tako, vrhunac samoće vodi do vrhunca zajedništva, do velike obmane druženja sa bližnjim, do usamljenog čovjeka u dvorani ogledala i odjeka" Julio Cortázar (Školice)
Apsurdnost trajanja u iluziji… neki davno zaboravljeni zagrljaji se slijevaju u trenutak… sjećanja na dlanovima pričaju priču… titraju davnim nemirima… onim prvim uzbuđenjima koja zaledih u podmorju… kada zagrije nutarnje sunce otkidaju se komadići leda i pretaču u pjenu koja grli pjesak vremena… izranja ljubav… apsurd koji dokazuje njenu neuništivost… svi njeni titraji se gnjezde u ovome ovdje i ovome sada… ljubav je uvijek pobjednica… sa nikinim stijegom korača bojišnicom sudbine… utjelovljena u Sizifu dokazuje da nema gubitnika… volim Sizifa u svakom čovjeku… i Prometeja koji ni pod mukama ne odustaje od dobrote…
Tražeći smisao spuštah se u pakao da osjetim izgaranje u bolnim uspomenama… bila sam bjegunica… ali nikada nisam izgubila tračak nadanja u lakoću postojanja… sjećam se djetijstva i igre... školice... pa odsanjane partije šaha… slike crno bijele istine… slike bez nijansi, bez rapsodije boja… bila sam crno bijela kraljica na crno bijelim poljima života… smisao besmisla… nespretan nesklad u viziji postojećeg sklada…
Camusova istina… filozofsko samoubojsvo… gradnja kula u pijesku koje nestajaju vjetrovitim zapusima života…
Na šahovskoj ploči života nema pobjednika i nema gubitnika… rat svjetova se događa u glavama nesretnih… svi smo mi od istog tkiva satkani… osuđeni na svjesnost koračamo ranjivi pod zvjezdama… iznjedreni iz ognjila vremena mi nosimo u sebi vatru početka… vatru koja ponekad peče… a ponekad grije i širi plamene jezike u nama i oko nas… daruje nam Prometejsku hrabrost…
i živimo svjesni svoje čudi i svoje kobi… mi vječni pobjednici… mi nosioci djelića genoma Stvoritelja… mi njegova djeca osuđena na boli, patanje, tuge i sreću… u tom kolopletu osjećanja padamo i uzdižemo se… i postajemo i ostajemo pobjednici nad sobom samim… u samotnosti prekaljeni izlazimo sretni pod koplja dnevne svjetlosti… i volimo blizinu svih onih koje susrećemo na našem ovozemaljskom putovanju ka zvijezdama…
Dijana Jelčić...
|
