Ljetni solsticij i sjećanja...
U noći ljetnog solsticija, na granici između jave i sna, uranjam u sjećanja. Na baršunu neba tužna slika jednog oproštaja.
Anina duša je u noći ljetnog suncostaja odletjela u vječnost. Prije 21 godinu, u sutonu današnjeg dana sam dobila buket žutih ruža, parfem Chanell 5 i njeno oproštajno pismo... Dostavljač mi je rekao... oprostite što dolazim ovako kasno, ali žena koja vam ovo šalje je željela da se dostava dogodi danas 21 lipnja u 21 h...
"Ništa do suza nije bio moj ljek i ništa do boli moj život. Ovo tiho umiranje traje predugo da bih mogla preživjeti ovaj dan smrti. Kada sunce krene na počinak zagrlit ću njegov zadnji sjaj i poletjeti s njim u vječni san. Danas čujem simfoniju neba, dok jahači apokalipse oplakuju svoj grijeh. Pozaune trube moj mrtvački ples. Vidjela sam u svitanju u sunčanoj kugli Rolandov lik, prepoznala njegovo tijelo neovisno od ustrojstava svijeta. Cijeli me je dan opijao mirisom prve i jedine ljubavne noći. Kada se večeras budu palile oči neba, kada krijesnice zasvjetle u tvom vrtu Roland i ja ćemo držeći se za ruke preskočili vatru i od sada ćemo zajedno bdjeti nad tvojim snom. Kada sljedeće godine zasja sunce u prvom danu ljeta pogledaj u blješteću kuglu, prepoznat ćeš naš zagrljaj. Oprosti mi što odlazim, oprosti što cvijeće koje ti šaljem nije jasmin, ali neka te ove žute ruže potsjete da sam to ipak ja."
U vjetru poezija suza. Tješiš me, tvoja ruka na mom ramenu, a san... ?... sidro u zbilji.
Pod Čapljinskim balkonom putevi ka starim snovima i simboli novog vremena. U bezglasju istine suglasje svjetova, svitanje noći u sutonu odlazećeg dana.
Dlanovi neba pretakaše gaseće sunce u odoru spokoja.
Noć ljetnog solsticija, najdulja svjetlost, najkraća tmina,
titraj sutona i bljesak zore,
u sjaju Ivanjske vatre znamenje
umiranja i rađanja. .
Na dlanu pamćenja vilinski san, Oberon i Titanija,
privid donešen vjetrom prohujalog vremena,
poetično sidro u prozi zbilje,
suncostaj u očima,
budnost u noći
prekratkoj
za san...
Budimo se u snu, slavuj priziva tišinu noći, ševa romor svitanja.
Odvajamo se od svakodnevnih spletki, nestajemo u zagrljaju magije.
U suzvučju srca i tišine, u dvokružju trajanja
mržnje, klevete, optužbe, osvete nestaju.
Mijenja se slava svijeta!
Da treba se požuriti živjeti... prije svega ljubeći... u Ivanjskoj noći se Ladarice spuštaju na zemlju i daruju nam ozračje ljubavi... vjerujem u tu legendu...
i vjerujem da preskakanjem ivanjske vatre ljubavnici lete u nebo...
Dijana Jelčić
slika na vrhu... ljetni solsticij... Boris Pecikoš
Na granici sna i jave
Oznake: poezija i elegija uspomena
|
