U kapi budnosti nepobitnost snovitosti,
neopozivost prolaznosti i obris iluzije. Srce neumoljivo otkucava trenutke.
Iz načela vremena izranjaju znatiželja i čuđenje, a sjećanja premošćuju razvaline.
Dočekivali smo zore na trgu cvijeća. Miris ruža i svježeg kruha još uvijek obnavlja molitvu i prohujala proljeća.
Dogodilo se u maju…
Željela sam tvom imenu darovati budućnost, dozvolivši plimi strasti
da oplahne pupljke života. Osjetih grč zemlje, urlik neba i oluju nutrine.
Vjetar je raznosio latice tek procvalih majskih ruža.
Nad umrlim snom vrtlog svijesti i snovitosti, sudbina tragačice za izvorom ljepote.
Vidjeh osunčanu oazu, život na padinama nekog davno pročitanog svijeta,
boga pastira i nas u dolini zelene rijeke.
Poetična slika raja, nosim je u srcu, pomislih gledajući povratak lastavica.
Hestia nam darova granćicu bjeloga gloga i proljeće. Budim se slično anonimnom spavaču,
ne snalazim se u vrtlogu prostora i vremena, u polusnu vizija jutrenja.
Je li život san?
tek iluzija budnog uma?
vertigo svjesnosti ili snovitost srca?
Čemu toliko pitanja?
San je kratka smrt, budnost podsvjesti, bijeg od arhetipova, ubitačna tišina nekih davnih tugovanja,
noć bez ponoći, hladni vjetrovi sa orkanskih visova željenog zaborava.
Život se rađa jutrima, lahorom na koži,
kapima rose ispire noćni mir, uranja u bitak.
Prisutna u stvaranju prostora igram se iluzijama,
u djeliću vremena tankoćutno sjećanje.
Na zaslonu metafizičkog neba titra snovid prohujale ljepote.
U prostoru razuma se gomilaju okusi, mirisi i glasovi, u uspomeni dozivam naša mahnitanja neotrovana
prolaznom bitnosti.
Odbacivali smo tužna sjećanja i svrsishodnosti, za ideale se umire, govorio si,
vjerovala sam ti.
