Svilotisak uskrsnuća...
Ispisah elegiju bez kraja.
Započetu katarzu
pretakah u pehar pročišćenja.
Počeh snivati novi san,
san o snazi trenutka,
o suzi na licu vremena,
o znoju srca.
Slušam u tišinu utkan pjev ptica.
Iznad močvare magličasti sjaj,
igra svjetlosti i vjetra.
Vidim svilotisak uskrsnuća.
Pokraj ognja bdijenja
muk do hvalospjeva uskršnjoj svijeći. Bijela svjetlost obgrlila grad, zvuk orgulja objavljuje kraj trodnevlja tišine.
Rascvjetalo se jutro. U razgranatoj ljepoti iskre alfa i omega, znakovlje početka i kraja vremena. Stručak vjetra u gaju,
zlatna grana u svetoj šumi, pobjeda duše, probranica objavljuje početak zlatnog doba.
Sanjam li ovo sveto svanuće ili osjećam ushit zbilje? Između onda i sada se
razbuktalo nebo, u dušama prohujale mnoge metafizičke oluje.
Izazovom irisa izranjaju tisuće vizija, bez prostora i vremena se slijevaju u snovite obzore.
Budnost satkana od miline i nevidljivog lahora umnaža san u miris proljeća i svilotisak uskrsnuća.
Oglašuju se crkvena zvona. Rađa se mladi dan, dan ritma srca i radosti.
U vlatima trave je zadrhtalo vrijeme,
iz prizme razlomljenih osjećanja
izranjaš ti,
posljednji u slijedu privida
prvi u zrcalu zbilje.
Tvoje oči, oltar snovida,
od sjaja tvog pogleda,
zastidio se Mjesec,
sakrio lice u ovitak lazure,
zvjezda je padom dotakla tišinu,
rodila se ljubav.
Vraćam se iz odsanjane budućnosti...
Sretan vam Uskrs dragi prijatelji!
Dijana Jelčić
Oznake: Uskrs
|
