Iskoristi dan...
Sinoć smo doživjeli ljepotu pjesničke riječi... pokušala sam fotkati, nije mi uspjelo... na fotografijama samo siluete... i drugi su fotkali ... dobih od @stare tete par fotografija...
na sceni pod reflektorima glas ljubavi...
Njegov glas je objavio početak ljepote pjesničke riječi..
Bijah prognanica doline suza,
bjegunica zbilje,
pred vratima sna.
Plakala sam, nebo je plakalo sa mnom.
Davna proljeća, svitanja na trgu cvijeća i miris svježeg kruha. Molitva ubrizgana u svetost umiranja i rađanja,
kruh naš svagdašnji u nepostojanju prostora i vremena.
Neznajući, stajali smo na vratima svjetova, nesigurni na premosnici trenutaka.
Vječnost zgusnuta u načelu mudrosti, u odvajanju svjetla od tmine, u vrtlogu misli i tišini osjetila,
bijaše braniteljica od utapanja u moru strahova.
Tišina je bujala, kortljalo se vrijeme.
Čekali smo utjelovljenje boga sretnog trenutka. Privid legende.
Na lazuru noći iznenada razumjesmo govor zvijezda.
Šaputale su o prošlosti misli i osjećanja, o strunama misaone Proustiane.
Razumjeli smo uzaludnost traganja i nevažnost prošlih života.
Oni vjekuju na nebu.
Mi smo ovdje i sada, u dolini suza, u moći trenutka, u svitanju mladog dana.
Lahor svijesti romori:
Carpe diem.
Dijana Jelčić
Oznake: pjesničkom riječi protiv nasilja
|
