Nama, Afroditinim kćerima...
Život je moguće razumjeti sjećajući se prošlih trenutaka, ali da bi uistinu živjeli moramo se zaustaviti u trenutku postojanja i osjetiti njegovu moć, a onda hrliti ka slijedećima.
Zatvorih oči i krenuh na putovanje vremenom. Bila sam „slabašni šerif“ Sergia Leone-a, koji nije u stanju zaustaviti nasilje i zlostavljenje. Činilo mi se da prodajem neodsanjane snove. Umirala sam, a onda se slušajući pjesmu o smrti osvećivala ubojici nečeg nedorečenog u meni.
Tko je taj ubojica? Nitko drugi do ja sama. Postadoh svijesna svoje nemoći.
Kako prekinuti rat svijetova u sebi? Od kuda krenuti i kamo će me taj put odvesti? Otvoriti se? Gdje se nalazi ključ vrata podsvijesti ?
Ako proživljene godine ostanu kao nepročitane knjige na polici našega vremena one neostavljaju traga u sjećanju.
Uronih u odaju ogleda i odjeka, u pustinji osjećanja osjećaja odživjeh vrhunac samoće, osjetih sebe u sebi, oćutih sve protekle godine, sve trenutke u kojima sam bila sretna, nesretna, vesela, tužna, nasmijana, uplakana, mirna, bjesna, ljuta, nesigurna.
Osjetih pucanje opne nepostojanja i samosažaljenja, vidjeh kotrljanje i kovitlanje Jerihonske ruže.
A ljubav je u meni, starenjem, jecala nad ranjenim suncem mladosti. Lutala je snovima i bila tamničar slobodi. Ljubav je, na libri zaboravljenih želja, u carstvu nepoznatih uzbuđenja, ogrnuta haljama nepovjerenja tražila poznatu zvijezdu izgubljenu u magli prošlih godina, u orkanu sudbine.
Podigoh pogled k nebu.
Dođi, pripitomi me, ti koja si pomirila nebo i zemlju, strasti nebeskih muza, kaosu vremena i ljepoto mog davnog sna.
Ljubav je iskušenje postojanosti, mirna u laguni zagrljaja, sigurna u svojoj nagosti, nevidljiva za znatiželjne, neosjetljiva na požudne, uvijek lijepa u zrcalu istih očiju, sretna.
Zaustavimo jecaje za suncem mladosti, razotkrijmo mit tisućljeća, stanimo pred svoje nutarnje zrcalo i zavolimo naše godine. Ne pristajmo na tromo vrijeme čekanja kraja bez uzbuđenja, bez žudnje, bez čuđenja i znatiželje.
Mi nosimo u sebi gene Afrodite. Mi smo "osuđene" da budemo boginje trenutka u kojem ljubav postaje kruna životu. Izađimo svijesne sebe pod koplja dnevne svjetlosti, zagrlimo sunčani trag koji će nas uzdignuti na tron koji nam je,u naslijeđe, ostavila Magna mater . Budimo ono što jesmo … žene sa spletom godina u sebi, sa onim čudesnim cvijetom uskrsnuća koji se ugnjezdio u našim srcima.
Sa Jerihonskom ružom.
Dijana Jelčić
 Oznake: Afroditina djeca
|
