Pokušavam...
razotkriti stanje stvari, isključiti se iz vira zbilje, posumnjati u postanak,
nestati u zaboravu, uroniti u ništa, u nepostojeću nulu,
umnožavati se Fibonaccievim slijedom.
Tišina, predvremeni muk, odvajanje od sebe,
rasplinuće fizičkog.
Samo svijest i skarletno slovo,
ime prvog čovjeka i početak beskraja.
Sviće na obzoru osjećanja.
Vidokrug se širi, iskre boje, rađaju zvukovi, mirisi ruža.
Rađa se svijet.
Nastojim istrpjeti, u tome je smisao.
Navikavam se na bol izranjanja iz utrobe svemira, iz kaosa postanka.
Promatraš me, u tvom bivanju
bliskost početka.
Pružam ruku, osjećam dodir,
pričinja mi se
božja ruka,
sveti
trenutak.
Dijana Jelčić
Oznake: pokušavam
|
