Zaboravljena sjećanja...
Bila je mučenica koju sa zemlje i sa neba protjeraše zle namjere ostavivši je na plivajućem otoku, bila je rodilja u Oceanovom carstvu i majka zaborava u svijetu tmine. Leta je svojim kapima oslobođala duše od zemaljskih sjena i puštala ih kao anime candide u vječnost, spremne da urone u moć sadašnjeg trenutka.
Ponekada poželim utjeloviti legendu i opiti se tajnovitom rijekom, poželim nemoguće učiniti mogućim, dušu i svijest preobraziti u tabulu razu i na tom neispisanom pergamentu pisati bajku o sretnom postojanju. Bez sjećanja osjećati mirise misli koje cvijetaju kao pupljci među tek izrastajućim vlatima trave. Želim osluškivati kako drveće raste i veseliti se kao dijete svakom novom zvuku u krošnjama svijesti.
Ne želim više iz oceana pamćenja izvlačiti potonule rečenice i slagati misli riječima koje već polako gube sjaj novorođenčadi. Pričinja mi se da je sve već izrečeno, sve već napisano, milijarde bisernih niski se kriju u stranicama knjiga, milijadre misli lebdi kozmosom i isprepleće se u muziku vječnosti.
Pokušavam ne misliti, ne osjećati, ne gledati, ne slušati, ne mirisati ali u vijugama moždane mase leptirići neprestano oplođuju sjemenke proživljenih trenutaka i povezuju ih u mrežu pamćenja.
Na stazama nutarnjeg bespuća susrećem misli ogrnute bojama sjećanja, poškropljene mirisima pamćenja, a zvukovi ostavljaju tragove nota i violinskih ključeva u kajdanci svijesti. Sivi oblaci, plavetnilo neba, vjetar u kosi, kristalne suze u oluji trenutka sve je to deja vu efekt, već viđeno, već doživljeno.
Jedino Ljubav kao anima candida izranja iz Mnemozine uvijek kristalno jasna, opija nas, omamljuje i odnosi u novi doživljaj trenutka, u novu sonatu od snova. Jedino ljubav govori uvijek drugačijim jezikom, piše pjesme novim biserima, slaže uvijek nove misli i pretvara ih u uvijek novo, uvijek ljepše osjećanje osjećaja, oživljava zaboravljena sjećanja.
Dijana Jelčić
slike Freeydoom Rasoulli
Oznake: Mnemozina, letač
|
