Dijalog poslije sna...
Sanjam te… promatram tvoje lice… i pitam se, sanjaš li isti san? Često nam se isprepletu snovi… ponekada mi se pričinja, postali smo simbioti… godine su učinile svoje… otvaraš oči…
Probudila te moja budnost i tišina… jutri na obzoru svijesti…
muk trenutka uranja u prostor…
Tvoj glas ga razgrće…
Koliko dugo si budna?...
Nisam spavala… samo sam sanjala…
Spavaš li ti uopće?...
Samo spavanje je besmisleno… gubitak vremena… ne volim praznine u postojanju… puko spavanje je mehanizam nemoći, bijeg, izgnanstvo sebe iz sebe…
Mudruješ, to nije zdravo…
Ni mitologija nije zdrava, a ipak se njome liječimo...
Zaobilaziš temu…
Dodirujem srž egzistencije… otvaram neispisano poglavlje u knjizi postanka… zaokružujem evoluciju u snovitost istine… uranjam u zlatno doba bez ograničenja slobode, bez moćnika, vlastodržaca i pravila, vrijeme savršenog postojanja u snu...
Poslije Titanomahije je došlo do podjele… na nebo, zemlju, more i podzemlje… Titani su izgubili san… bogovi zavladaše svijetom…
Poslije Atlasove smrti čovjek je preuzeo njegov grijeh… i njegovu kaznu… u našim glavama se zrcali cijeli svemir… mi bdijemo nad globusom i bojimo se ulaska vanzemaljskih uljeza u naš san…
To je razlog tvom bdijenju…
Da, postala sam Finnegans… preuzela njegovo bdijenje… bdijem nad rađanjem i umiranjem sretnih trenutaka, bdijem na vratima našeg vremena… riješavam gordijski čvor intertekstualnosti Joyceovog romana, igram se riječima, aluzijama, stvaram osobnu kozmologiju … lutam beskonačnim labirintom svijesti, mijenjajući spoznaju kao što se smjenjuju čestice i valovi u svjetlosti…
U poeziji fotona se krije tajna djeljivosti do beskonačnosti... titraji superstruna nas uvode sve dublje i dublje ka srži istine... hoćemo li je ikada dosgnuti?...
Zar je to važno?...
U Borhesovom alephu se zrcali svjetlo na kraju tunela "neznanja"... možda će netko jednoga dana dosegnuti tu istinu... i kroz vrata vremena zakoraćiti u kristalni zamak vječnosti...
Možda će se to dogoditi u nama nedohvatnoj budućnosti... zato mi danas bdijemo u metafizici uma, čujemo nečujnu simfoniju vremena i sanjamo život…
Svanulo je jutro boje jantara...
Dijana Jelčić
fotografije posuđene s interneta
Oznake: dijalog poslije sna
|
