Nepoznanica koja...
Život svakog čovjeka je put ka samome sebi, pokušaj jednog puta, nagoveštaj jedne staze. Nijedan čovjek nikada nije on sam, ali svaki teži da to postane, poneko potmulo, poneko jasnije, svako kako umije. Svatko nosi do konca ostatke svog rođenja, sluz i ljušturu jednog prasvijeta. Poneko ne postane čovek nikada, već ostaje žaba, ostaje gušter, ostaje mrav. Poneko je gore čovek, a dole riba. Ali svaki je hitac prirode uperen ka čovjeku. Svima nam je zajedničko porijeklo, majke naše, svi mi potičemo iz istog ždrijela, ali svako, kao pokušaj i hitac iz dubina, teži vlastitoj svrsi. Mi možemo razumijeti jedan drugog, ali svako od nas može protumačiti samo sebe samog.
Herman Hesse, „Demijan“
Na crti razgraničenja podsvjesti i svjesti, na rubu trenutka i vječnosti bdije nevidljiva čuvarica sebstva, braniteljica nutarnjeg prostor vremena… ne dozvoljava ti prodiranje u odaje osjećanja, ne propušta te u vrtlog misli, spriječava uranjanje u podmorje bića… ti stojiš na obali rijeke nevraćanke i šapućeš poeziju kapi… osluškujem tvoj glas i pretačem tvoj govor u jezik srca…
Da, ponekad poželim zakoračiti u tvoju prostornost i osjetiti titraje tvoga vremena… znatiželjna sam… ali čutim tu fiziološku barijeru kao istinu koja i mene brani od nagosti koja bi razorila jezgru bitka i izazvala neizračunjive promjene svijesti…
Duša je nedodirljivi entitet… nepoznanica koja, u svemiru uma, tka tanane niti svoje nevidljivosti… i dobro je što sama ne poznam put kojim bih te možda u nekom ljubičastom sutonu propustla u njeno carstvo… dobro je što neznam u kojem djeliću nutarnjeg kozmosa vjekuje moćnica koja upravlja mojim čulima… možda bih ti u našem, samo našem godišnjem dobu, dozvolila da je dodirneš tvojim nemirima… da je odneseš u meni nedohvatne dvore tvoga bića…
U začudnosti njene tajanstvenosti se krije i čarolija našeg vječnog upoznavanja… divno je to nezaustavljivo otkrivanje nepoznatih predjela njenog univerzuma… čudesno je traganje za tajnama njenih zakona… nadopisivanje njene kozmogonije…
Promatraš me očima punim čežnje… promatram te očima punim žudnje… oplemenjuje nas ta vječna nedorečenost prepuna iznenađenja… nestrpljivo iščekujem tvoju ispovijest koja svakoga trenutka titra novim nabojima nutrine… tvojim izrastanjem u ovo što si danas... daruješ mi djeliće ljepote… upijam ih sluhom i slijevam u riznicu dragocjenosti… tvoje misli su prepune transcendentnih istina koje se pretaču u iskustvenost trenutka… osjećam kako tvoje riječi pronalaze put ka jezgri bitka… dodiruju njenu opnu kao mekani dlanovi… uskovitlaju njenu nutrinu i izazovu erupciju novih osjećanja…
Naši dijalozi se slijevaju u pamćenje, postaju misaone slike, monografija prohujalog vremena... i vizija odsanjane budućnosti...
Dobro je što još uvijek nismo razotkrili sve tajne, što još uvijek tragamo za nepoznatim djelićima naših misaono osjećajnih svjetova… što tek poezijom uspijemo zavriti u magični svijet istinskog postojanja…
Dijana Jelčić
 Oznake: samosvijest, qualija, moćnica nutrine
|
