Akt mašte...
ovo je nešto iz davnina, nezgrapno, ali moje... čitam i smiješim se... čudim se kolilo nagomilanih nepotrebnih riječi, koliko ponavljanja, titraja i treptaja i trenutka... kritika uma postaje pobjednikom… pobjeda je uranjanje u kakvoću bdijenja… zaobilaženje drumova količinskih podbačaja… ponavljajućih metafora koje s vremenom gube snagu… izbjegavanje repliciranja osjećajnih slika bez recikliranja misaonosti… onemogućavanje entropije, zgušnjavanja u nagomilavanju istosti… nedostizanje kaosa nerazumljivosti… danas bi napisalla drugači... možda... još uvijek tražim riječi premosnice nad jazom izmeu osjećaja i izričaja...
Sjećam se, nebo je na početku bilo obično, mjenjalo se osjećajem žudnje. Činilo mi se da mogu nekim presudnim treptajem oka osigurati budućnost, vjerovala sam da mogu osigurati budućnost, željela sam neku novu budućnost.
Moje ruke, poludjele od žurbe, su jedna drugoj oduzimale dodir, jedna drugoj obećavale san, jedna drugu hrabrile, jedna drugoj šaputale ljubav je tu, na dohvatu dlanova, ljubav je uvijek tu u očima, u ušima, ljubav je trenutak vječnosti u srcima. Podigoh ruke, okrenuh dlanove k nebu da dotaknem nedohvatljiv trenutak, tog brzog treperavog Boga, čuperak njegove kose. Sjećam se, sluh se samo do mojih ušiju zapošljavao glasovima iz daljine, a onda je slušao zvukove sna, osluškivao odkucaje srca poludjelog od straha i samoće. Oči su vidjele dalje od horizonta i bivale brže od brzine svjetlosti. Vraćale su pogled na tajnovitu sjenku koja me je pratila.
"Ljubav je akt mašte, tvoje mašte, ljubav spava Trnoružicin san okovana u kristalnom dvorcu tvog nepostojanja" pričinilo mi se da čujem Kairosov glas.
To je bio titraj oka u kojem se izgubila, jednostavno nestala, granica između stvarnosti i sna. Akt mašte je ljubav pretvarao u sliku pejsaža nekog davno sanjanog svijeta.
Srcem vidjeh Arkadiju, začuh zvuk Panove frule.
Akt mašte je odlučivao o rukama, ušima i očima, a anđeoski miris jasmina se širio prostorom te jesenjske idile moga sna.
Smješim se još uvjek prisjećajući se trenutka u kojem sam spoznala da nešto drugo u meni odlučuje što će raditi moje ruke, što će uši slušati, oči gledati, koji mirisi će me opijati.
I Ljubav je zamirisala jasminom, a umjesto snježnih pahuljica pred mojim očima su zalepršale latice bijeloga cvijeta. Do tog trena je srce otkucavalo samo svoje probne otkucaje, ponekad preslabo, a onda opet prebrzo, a onda odjednom, osjetih kako se sjedinjuje s tonovima nekog drugog srca. Oči su zatreptale ljubav, a uši, one sjediniše u sebi otkucaje dva srca i treptaje očiju u simfoniju sna.
Ljubav je moja osjetila pretvorila u sedmo čulo. Ono u meni živi svojim životom i više nema sati, dana, mjeseci, godina, sve je samo trenutak i ljubav. Među otkucajima srca se širi prostor i nastaje vrijeme i ja osjećam za ljubav nisu potrebana osjetila.
Srca dva žive život osluškujući simfoniju sna...
Dijana Jelčić...
Akt mašte
Oznake: akti mašte, iluizija, imaginacija
|
