Oni...
Što joj je kazivalo podne jučerašnjeg dana?
Život pod groznim suncem,
isušeno korito velike rijeke vremena.
Bila je žedna, a pod rascvjetalim suncem mrak,
zenit tužnoga dana i strah u srcu.
Zalutala je u močvari nekog
još nedosanjanog sna.
Željela je vidjeti sunce, a svuda uokolo tama,
željela je čuti glas Sreće, a svuda zvukovi tuđih života,
željela je sanjati, a budili su je krici trenutka.
Zalutala u močvari snova, omamljena strahovima ona poželi ubrzati vrijeme.
Oko nje mrak, a u daljini smijeh odraslih, smijeh djece,
zvono s neke crkve raspolovi dan, a ona još nije vidjela sunce,
u zenitu tog tužnog ljetnog dana.
Ona pruži ruke ka naslućenom suncu i
iz kaosa njenoga sna,
iznenada,
doletje Kairos na dlan.
Jedan svjetli pogled izroni na obali mraka
i dotkanu je kao vjetar u sutonu
razbijajući tugu odlazećeg ljeta.
Opijena blagošću njegova glasa
ona zaustavi trenutak,
njen lagani čun zaluta među lotose.
Na laticama suze,
crveni odsjaj zalaska sunca,
čovjek je sjeo u čun pored nje i hladno,
suho korito rijeke progovori toplinom.
Ljeto, to naglo ljeto, spusti zavjesu,
jesen je stigla tiho,
cvijeće umire u vrtu,
a rijeka bez povratka
oživje ljepotom prohujalih dana...
Ja ipak živim u Arkadiji,
pomisli, gledajući laste kako odlaze.
Jučer su mislili jedno na drugo,
na oba mjesta lijepa tuga i
tragovi straha na obrazima.
Noćas se nad njenim
čelom rađala
neka nova istina.
Suton otvori oči neba,
da ne zalutaju
u tmini strahova.
Orionovo sazvježđe prosu zlaćanu prašinu,
Jakovljeve ljestve,
trag treprave sreće među jastucima i
Oni utonuše u san.
Netko pokuca na okno srca.
Ona otvori oči.
To je bude suze neba.
Nebo je noćas plakalo od sreće,
pomisli gledajući kako se duga
širi jutarnjim nebom.
Bojama neba sjedinjeni,
Oni misle jedno na drugo,
na oba mjesta nemir i želja
da ovo svitanje
bude svitanje spasenja.
Dijana Jelčić
slike... Miljenko Stančić
ljestve…
On i ona…
Oznake: jedna iz arhive
|
