Tramvaj zvan čežnja...
Neću zbilju, hoću čaroliju... mislila sam bježeći u san... gutala sam štivo Tennessi Willliamsa... uživala u teatarskoj predstavi i filmu... a onda se čarolija pretočila u zbilju... ljetna noć na terasi caffe Potepuh, promocija njegove i moje knjige... naša davna snoviđenja pretočena u štivo... ukoričeno odsanjano je postalo naše ovdje i sada...
Kao sanjačica
u tennessianskoj žudnji,
na platformi želja,
u viziji izmišljaja
iščekivah kraj
zbrkane prošlosti.
Bježah od
besmislenih razgovora,
od ispraznih dijaloga
akcentualnosti,
prepunih prislonjenica,
beznačajnih sintaksi
nabacanih u prostor
jurećeg vremena.
Kao Blanche DuBois
čeznuh za
ombulusom svijeta,
za mjestom cvata
lovora, bunike
i ljubavi.
Bez početka i kraja,
pripitomljena orkanom
odlazećeg dana
skupljah krohtine
bolnih uspomena.
Na žrtveniku sjećanja
lumin tuge,
nestajući
plamičak nadanja.
Iza obzora je
sijač zvijezda
prebirao po strunama
tišine,
iz zlaćanog oblaka
sjaj sutonske zvijezde
nježnom šutnjom
dotaknu nutrinu.
Kao lučonoša sreće,
stvorio slavoluk ka noći
bez mjesečeva srebra.
Na lazurnoj pučini
svićarica prosu
mrežu čuvarice
nedosanjanih snova.
Iz kobaltnog muka
izroni osjećanje
porculanskog sjaja,
preslika zaboravljenih,
uzbuđenja
Dijana Jelčić
Oznake: večer poezije, Potepuh, Mostovi pod kojima se budim
|
