Osjećam apstrakciju bitka...
Te nimfe, da ne odu želim.
Bijelu
Put im ćutim u tim blijescima u
Velu
Satkanu oda sna strasna.
Zar voljah tek sanje
(Stephane Mallarmé, Faunovo poslijepodne)
Mjesec izranja iz kobaltnog bezdana, osmijehom prevaranta omamljuje snovitost, poziva u varljivu budnost. U odaji ogledala i odjeka zvuci preludija za Fauna. Tkalje noći kukičaju mrežu iluzija. Uranjam u viziju. Koračam pejsažem nepostojećim na zemaljskim kartama... umirem i rađam se.
Osjećam sučeljavanje dvije dimenzije, mogućnost dva izbora, dva moguća načina života.
Želim postati klošar, odreći se utabanih životnih staza, družiti se sa Artemidom i njenim nimfama, postati suvremeni Faun.
Lebdim granicom između sna i jave, živim estetske vizije dvije paralelne stvarnosti. Odvajam se od monotonije svakodnevice da ne bih izgubila dodir sa čovječnosti i prirodom, sa istinskom ljepotom postojanja u sadašnjem trenutku.
Osjećam se kao Mallarmeov junak, kao osamljeni beskućnik koji je u igri sa nimfama postao Faun, titrajuća struna vječnosti, djelić univezuma, univerzum sam.
Prostor se zaobljuje u grad ponoćnog sunca... na usnama ćutim slador svete hostije... snagu euharistije... inicijaciju u sferu istinske ljubavi...
Na žrtveniku noći umire zvijezda. Iz njenog pepela se rađa ptica čudesnih boja.
Obznanjuje tajnu prve istine... iz zvjezdanog praha smo nastali u zvjezdani prah ćemo se pretvoriti...
Osjećam lakoću postojanja u snu ove besane noći, u transcendentnom bdijenju, u apstrakciji bitka prostor- vremena, u zrcaljenju porijekla...
Ti si sišao sa zvijezde pod kojom sam rođena... ja sam rođena iz praha zvijezde tvog rođenja...
Mjesec se polako vraća u kobaltni bezdan. Nestaje čarolija njegove moći. Svitanje nas obavija ljepotom zbilje. Transcendentno postaje iskustvo.
Svjesna u budnosti svetkujem trenutak našeg susreta... svetkujem ljubav... tu tankoćutnu premosnicu među našim srcima.
Dijana Jelčić
Oznake: apstrakcija bitka, transcendentno, iskustveno
|
