Stihom ispisujem dušu...
Bio je san, mali predah,
kratka smrt,
odmor za umorno srce,
anđeo vatre i utroba velike ribe,
a onda budnost.
Bojala sam se,
pričinjalo mi se,
sama sebi kradem sreću.
Vani zavija vjetar,
orkan juga kovitla nebo.
Prevarila sam se,
budnost je pozlatila svijet,
onaj van vremena.
Lišila me neizvješća,
nepojmljivosti prisnosti
darovala ljepotu bliskosti.
Snovi su tek odrazi dugih sjena,
bezimena osjećanja otrgnuta
iz podsvjesti, opijum za nesretne.
Tko sam ja u snu?
Silueta bez vida,
gluha kontura nutrine .
Tko si ti u snu?
Nestvarna vizija slijepog oka,
bezmirisan obris,
praznina iza okna tišine,
nedohvatan s one strane suhozida.
Budnost donosi miris ambre,
tebe dolutalog iz utrobe velike ribe,
tebe kao sjećanje i zbilju,
kao ikonu iscrtanu u mom irisu.
Dijana Jelčić, zajednička zbirka pjesama „Stihom ispisujem dušu“... Kultura snova, Zagreb, 2014.
Oznake: stihom ispisujem dušu
|
