Kako vrijeme leti, pomislih jutros lutajući sjećanjima. Jučer je bio dan mimoza, opet uranjamo u tjedan borbe protiv okrutne bolesti. 2014, na današnji dan napisah osvrt o jednom naizgled običnom danu.
Oko podneva smo bili u gradu. Trg cvijeća i dan mimoza. Darovao si mi bokor žute nježnosti. Posjetili smo Gliptoteku, izložbu „teatar nakaza“ Zlatka Boureka. Susreli mnogo prijatelja, smijali se, divili maskama. Svaka nam je ispričala svoju priču. Aperitiv popili kod Charlia, ručali u klubu umjetnika. Kavu popili u Kafeteriji. Bio je to dan prepun uzbuđenja i ljepote. Sunoćje doživjesmo na putu kući. Odlučili smo ostati doma. Poslije dana prepunog događanja, trebala je to biti jedna od onih naizgled beznačajnih večeri. Gledali smo film "Frida i Diego". Ljubav, umjeće umjetnosti i bol. To smo mi, u drugačijim tijelima, u drugačijim uvjetima, sa drugačijim načelima...
Goruća postelja i povratak u njedra vatre. Heraklitova istina. Odmaknuće od zbilje. Urinuće u nutrinu, u zaleđeno vrijeme. Bezimeno osjećanje se otapljalo na ognju trenutka.
Promatrala sam tvoje lice dok je starac pjevao baladu o plačljivici. Sjetih se svojih suza. U sjaju tvojih očiju vidjeh ispisane stranice o meni. Znaš da obožavam neizrecivost oslikanu Fridinom boli, znaš da ne volim slatkoriječivosti i besmilena lupetanja o ljubavi koja nema pokrića.
A Frida je voljela bezuvjetno, voljela je do duševne boli da bi manje osjećala tjelesnu bol. Na tvome licu se zrcalilo suosjećanje i divljenje. Osjećala sam kako se u tebi uzburkavaju zatomljena sjećanja na fizičku bol koju si pokušavao sakriti od mene.
I ja sam nosila ogrlicu od trnja. Fikcija mi je pomagala da odagnam tupu, neopisivu bol koju osjećah promatrajući otvorenu ranu na tvom vratu. Bila sam uz tebe dok si ležao u gorućoj postelji. Fridina smrt, trenutak njenog uzletanja u nebo, kraj filma i muk.
Zagrlio si me. Oko nas je noć punog Mjeseca širila svoju moć. Objava istinitosti mjena u svemiru. Preživjeli smo udarce sudbine.
Poezija suza je prošlost tebe plačljivice, šapatom si uronio u pamćenje. Na oltaru zaborava se razbuktao lumin uspomena.
Bila je to jedna od onih, samo naizgled, beznačajnih večeri, večer u kojoj oživjesmo i odživjesmo preživjelo vrijeme tihog umiranja.
