Predosjećaj...
Bila sam ranjiva,
otrovana dahom samotnice,
omamljena riječima bez odjeka,
izgovaranim na rubu nadanja,
u kaosu nepostojanja,
a onda izronih iz utrobe neosjećanja
i osjećajući sebe
osjetih njega.
Bio je bezimen,
bio je poeta moje snovitosti.
U škrinji mogućnosti začuh uzdah vjetra,
vidjeh, srcem odapet, let ptice,
u prevratu sjena oćutjeh srž vremena,
snagu davnog zenita, poeziju suza i
vjetrom zapisano ime.
Živio si u zemlji iz koje pisma nisu stizala, živio si daleko, jako daleko…nisu te mogla dotaknuti slova mojih osjećanja, niti zvuci mojih sonata… živio si sakriven od mojih nastojanja da na oltaru od snova zapalimo svijeću drevnih privida… misao me nosila… putovala sam Rimbaudovom pijanom lađom… činilo mi se da ne mogu dosegnuti puteve već polako zatamljelog sunca… bila sam tek jadno ljudsko rebro… jauk sebe same… bio si tek slika koju sakrivah u jučer, ostavljah u nekom prošlom trenutku… živio si u zemlji iz koje znakovi nisu dolazili, živio si iza zida kroz koje se nije naziralo četvrto sunce…
U razvalini vremena oćutih titraje Foucaultovog klatna... imaginaciju vrtloženja... presliku ludila i mudrosti… magični krug tajni… i uranjanje svjetlosti u podsvijest uma… osjetih pretakanje transcendentnog u iskustvo… spoznah snagu praznine što ispunjava vrijeme pokore… i postavih si pitanje… kako preživjeti u ovom zastrašujućem vremenu koje mi preostaje?...
Osluhnuh sutonsku puninu u koju se uvukla sumnja, prijeteća tmina neželjene tišine… začuh razdirući vrisak iskonskog jezika… nestajanje praznakovlja ljepote…
U bunilu slijedih ekliptiku sunca do nebeskog ekvatora… strahove povjeravah mjesečini, osamljena uranjah u carpaccio svitanja…
Živio si u uspomeni kao duga sjena koje se nisam mogla ili nisam željela osloboditi… bio si silueta ljepote, ponekad nezamisljiv, ali pričinjalo mi se da si u moje grudi, nekom nadanaravnom silom, stavio svoje srce… bio si Rimbaudov PREDOSJEĆAJ…
“U plav ljetnji suton, krenuću na staze,
Hoću, bockan žitom, da kroz nisku travu,
U njenoj svježini, moje noge gaze
I da vjetar kupa moju golu glavu.
Bez misli, bez riječi, pozvan od daljina,
S dušom, od ljubavi silne opijenom,
Na put ću poći, poput ciganina,
Kroz Prirodu - sretan kao s nekom ženom.”
Osjetih, čekaš me na početku priče… cjelina je više od sume njenih djelova… misao koja ujedinjuje sve pročitano, naučeno, zapamćeno, odsanjano u trenutak nadahnuća… sva osjećanja u doživljaj ljepote…
U jednom tajnovitom, neobjašnjivom, ali nezaboravnom trenutku, u vlaku koji me je nosio u zemlju iz koje pisma nisu stizala, oćutih titraje bila svemira… i vidjeh svoj osmijeh u tvojim očima...
Dijana Jelčić
prva fotografija... pozdrav suncu u Zadru... Jasna MarcelićOznake: Rimbaud, predosjećaj
|
